Čini se da je svakom tekstu o djelu Nikole Dobrovića potrebna jedna posebna vrsta uvoda: ne onoga koji je u prozaičnoj funkciji smislene cjeline (pojedinog ili ovog) teksta, već naprosto uvoda u poznavanje bîti i razumijevanja Dobrovićeve misli i arhitekture. Uza sve dužne ograde, činjenica je da je Dobrovićevo (dubrovačko, a i ostalo) djelo samo djelomično inte­grirano u hrvatsku arhitektonsku povijest 20. sto­lje­ća. Dio namjesto cjeline možda je doista trajni oz­načitelj njegovog nevelikog, ali pregnantnog opusa, dobrim dijelom zapuštenog, raštrkanog po Pragu, Dubrovniku, u Crnoj Gori i Srbiji, (za)misli razasutih po brojnim projektima, knjigama i teks­to­vima. U ehu poznatog imena i maglovitoj predodžbi o egzotičnoj arhitektonskoj poslastici negdje u Dubrovniku i okolici nazire se banalan i pomalo paradoksalan zaključak da je Dobrovićev hrvatski opus bio i ostao previše lokalan i previše univer­zalan. Uz svojevrsnu invokaciju koja će, umjesto onakvog uvoda, u množini prizvati prostor i vrijeme, odlazimo mu u pohode.

Vila Stullijevih na dubrovačkom Konalu jedna je od pet obiteljskih kuća što ih je u razdoblju svog de­se­togodišnjeg dubrovačkog djelovanja (1934. – 43.) izgradio arhitekt Nikola Dobrović (Pečuh, 1897. – Beograd, 1967.). Svaka od tih kuća (osim prve, iz­gra­đene za Vaclava Naprsteka u Srebrenom) ima svoje osobno ime, a parafrazirajući glasovitu Teren­ci­janovu izreku, rekli bismo – i svoju sudbinu: Ru­salka, Adonis, Vesna, Svid. Kako bi se zvale one ko­je Dobrović nikada nije izgradio, a projekti su ipak ostali sačuvani (vile dr. Iva Račića, Danice Mladinov, braće Mitrović i njegov poslijeratni projekt vlastite kuće za odmor na Lopudu), možemo samo nagađati. Imena im je nadijevao sâm Dobrović (investitore, navodno, nije pitao za mišljenje): oplata bi se uklo­nila, a nazivi bi se neočekivano pojavili u betonu. Ta­ko je i ime Adonisa, fatalnog ljepotana grčke mito­logije rođenog iz stabla mirte, osvanulo jednog rano­proljetnoga dana 1940. godine na novogradnji mlade obitelji Stulli. Nije, međutim, rečeno da se Adonis nije sâm poželio ponovo roditi, ovaj put – kako to i priliči novome dobu – ne iz drveta, već iz betona.

Stulli su stari obrtničko-građanski rod, čije je tra­go­­ve u dubrovačkim arhivima moguće pratiti od kraja 15. stoljeća. Uspinjući se generacijama izra­zito stratificiranom društvenom strukturom Dubro­vač­ke Republike, pripadnici pojedinih ogranaka te nekoć brojne obitelji u kasnijim stoljećima obavljaju važne poslove u službi Republike, članovi su ugled­nih bra­tovština, a zna­čaj­nom kulturno-znanstvenom dje­lat­nošću napose se ističu: leksikograf o. Joakim Stulli (1730. – 1817.), književnik Vlaho (1768. – 1843.), te njegov brat, liječnik i književnik Luko Stulli (1772. – 1828.). Potomak toga roda bankar Krunoslav Stull, naručuje 1939. godine projekt za obiteljsku vilu od agil­nog i, u uspavanoj dubrovačkoj sredini, ponešto kontroverznog arhitekta, praškoga đaka, inženjera Nikole Dobrovića – pobornika avan­gardnih arhi­tek­ton­skih nazora, gorljivog branitelja principa suvre­me­nog graditeljstva i tada već autora niza izvedenih zgrada koje su svojim bijelim armi­ranobetonskim masama uzburkale petrificirani du­bro­vački ambijent. 

Skladnih proporcija (a skladnost je u Dubrovniku ne tako davno bila etička koliko i estetska ka­te­go­rija), bijeli modernistički paralelopiped pažljivo je položen u nekad pitomu arkadiju dubrovačkog sub­urbija. Oslonjen jednim krajem na među gornjega dol­ca, a stupovima se upirući o donji, Dobrovićev vo­lu­men metaforički deklarira majstorov graditeljski postu­pak: izrastajući iz tla, kuća nasljeduje pro­non­siranu tradiciju dubrovačke ladanjske arhitekture. Isto­vre­me­no, propinjući se na stupovima dubokog tri­jema, jasno proklamira svoj onosuvremeni moder­nistički credo. To što su ti isti armiranobetonski stu­povi oblo­ženi vertikalno slaganim borovim daš­či­cama nije doli zorni primjer detalja strukturiranog navla­stitom metodom. Od odnosa s neposrednim oko­­li­šem do simetrije kao a priori stvorenog reda, Do­bro­vi­ćev se konstrukt samodefinira u dijalek­tič­kom od­no­su tradicije i suvremenosti. I njegova se do­dirljiva simetrija očitava kao – da se poslužimo riječima Bog­dana Bogdanovića, Dobrovićevog na­s­ljednika u profesuri – asimetrija dodavanja, asime­trija odva­janja. 

Prostrani trijem podvučen je duboko pod kuću, skup­lja smjerove i pravce, konvergirajući ih u procjep po­sred ukopanog dijela prizemlja. Stubištem se kroz otvoreni natkriveni prostor izlazi na gornji nivo. Još uvijek nismo doslovno ušli u kuću, no prošli smo kroz nju. Tek će nas okret od 180° sučeliti s ulazom, što­više, s dva ulaza. Ambivalentan odnos prednjeg (glavnog i dvoetažnog, pristupnog) pročelja i straž­njeg (ulaznog i jednoetažnog, s dvoja simetrično po­stavljena jednaka vrata) dostojan je kakve Ven­turijeve optike ili nedoumice, a Dobrovićev put vers une architecture i ritual ulaska promoviran je u nesva­kidašnji prostorni doživljaj. 

Rigorozna dispozicija provedena fascinantnom disci­pli­nom i uvjerljivošću otkriva simetrični tlocrtni pred­ložak s karakterističnim elementom kružne veze oko centralno postavljenog sanitarnog bloka. Program koji je obuhvatio dnevni boravak, 3 spavaće sobe, ku­hinju, ostavu, kupaonicu, djevojačku sobu i 2 pro­ši­rena pretprostora (predsoblje i servis), udomljen je u nepunih 90 m2 površine jedne stambene etaže. U ukopanom dijelu prizemlja još su spremište i praonica, a ravni krov nije doduše vrt, ali je aktivni uređaj, čije se betonsko korito nekoć punilo vodom služeći kao veliki rashladni sustav za vrijeme ljetne žege. 

Asketski oblikovana unutrašnjost govori još jednom o arhitekturi promišljenog i lapidarnog izričaja, o bogatstvu i uslojavanju prostornih odnosa, napokon i o Loosovoj liniji razgraničenja: arhitektovi su zidovi i ugrađeni namještaj, dalje ne. Završna cementna glazura na podu kupaonice svjedoči, međutim, o poslovičnoj Dobrovićevoj nepopustljivosti naspram želja investitora (u ovom slučaju za keramičkim pločicama), ali još i više o obitelji Stulli jer je glazura i dan-danas na podu kupaonice.

Poput i ostalih Dobrovićevih dubrovačkih realizacija Vila Adonis bila je vrlo racionalna građevinska in­ve­sticija. Svaka kubatura koja nije funkcijom oprav­da­na, mrtva je, neefikasna je i nekorisna. Kod ovakvog rada tlocrti zgrada postaju gipki u or­gan­skom i svrsishodnom vezivanju unutrašnjih pro­sto­rija, kroz koje treba da teče život (...) poje­dinaca u dva­desetom stoljeću (Dobrović: U odbranu savre­me­nog graditeljstva, 1931.). U tehničkom opisu kuće navodi se da su visine minimalne, a reducirani zanatski radovi ne prelaze granice prosječnosti, pa je kao anegdota ostala priča da je gospar Kruno Stulli u vrijeme gospo­darske depresije 2. svjetskog rata vrijednost svog ulaganja iskazivao u vrećama graha! Nikola Dobrović pak, o Vili Adonis piše: Arhi­tektura nije ništa drugo, no logičan izraz dispozicije i primijenjenih konstruktivnih elemenata. Zgrada svojim uravnoteženim formama, ritmom svojih linija i zidnih površina odgovara potpuno svojoj svrsi i svojim izgledom uresno će dopuniti svoju okolinu na drugom Konalu (“Tehnički opis građevine”).

Mitska pripovijest o kraljeviću Adonisu u jednoj od varijanti kaže nadalje da je nakon njegove smrti neutješna Afrodita od Zeusa izmolila dopuštenje da Adonis bude četiri mjeseca s njom na Zemlji, četiri mjeseca u Podzemlju s Perzefonom, a četiri mjeseca gdje god sam poželi. Vila Stullijevih na dubrovačkom Konalu čini se posve logičan izbor...