Arhitektura za djecu, u prvom redu arhitektura pedagoških institucija – vrtića i škola, slojevita je problematika. Vrtići i škole mjesta su na kojima djeca po prvi puta napuštaju obiteljski dom i susreću se fenomenom organizirane socijalizacije. Odlazak iz doma u vrtić ili školu označuje i prijelaz iz obiteljskog svijeta u uređen i organiziran svijet društvene zajednice. Kao što se u tom prelaženju mijenjaju socijalni odnosi, mijenja se i prostorni okvir; djeca se u vrtićima i školama susreću sa zgradama drugačijeg mjerila i organizacije od onih na koje su navikla u obiteljskom domu. U tom smislu škole i vrtići su mjesta doživljaja jedne „drugačije“ arhitekture i jednog novog prostornog iskustva, koje predstavlja i refleksiju društvene strukture. Arhitektura pedagoških institucija je mjesto u kojem se usklađuju interesi pojedinca - djeteta i zajednice, a prostorna organizacija pedagoških institucija i iskustvo koje ono pruža i u pozitivnom i u negativnom smislu jedno je od sredstava kojima se dijete priprema za budući život.