arhitekt Christian Kerez
projekt Škola Leutschenbach, Zürich
razgovarala Miranda Veljačić

 

U suvremenom kontekstu danas rijetko nailazimo na arhitektonska rješenja koja se temelje na nosivoj konstrukciji kao ključnom elementu programskog i prostornog rasporeda. Inovativna konstrukcija škole „Leutschenbach“ u Zürichu Christiana Kereza sažima program u vertikalnu organizaciju oslobađajući prostor školskog dvorišta za aktivnosti učenika. Specifična simbioza nosive konstrukcije i prostornih iskustava privukla nas je da proučimo proces njezinog nastajanja.

 

Koja je bila polazišna točka vašeg rada?

Ovaj je rad počeo kao natječajni. Kao i svi drugi natjecatelji, počeli smo raditi s niskim volumenima razmještenim kao sustav paviljona u parku. Nakon nekog vremena to nam je dosadilo i mislili smo da ćemo takvim razmještajem uništiti veliki dio površine lokacije. U stanju očaja i panike cijeli smo program u kratkom vremenu koje nam je preostalo da dovršimo natječaj riješili s najmanjom mogućom izgrađenosti parcele.

 

Dakle, počeli smo kao i svi drugi, ali se nismo tamo i zaustavili.

 

Koji je bio razlog vertikalne organizacije prostora? Jeste li do toga došli interpretacijom edukacijskog procesa ili je ona temeljena na dijalogu zgrade s okolišem?

Školska zgrada uvijek se temelji na sjećanju iz vlastitog djetinjstva. Najvažnije u tom sjećanju je vrijeme koje smo provodili s drugom djecom na igralištu. Stoga smo željeli postići što veću tlocrtnu površinu igrališta i što manju same školske zgrade.

 

S druge strane, to je neuređeno područje na rubu Züricha, pa smo željeli školsku zgradu koja je vidljiva i izdaleka nametnuti kao važnu javnu ustanovu na tom području.