Natrag u budućnost

napisala Vera Grimmer
konzultant Hildegard Auf-Franić

 

Najkasnije nakon T. S. Eliota moramo uzeti na znanje da svaka „nova novina“ dolazi do svoje prave vrijednosti i digniteta tek kad se postavi u relaciju sa svim onim što joj je prethodilo. No taj odnos nije jednosmjeran i svako novo djelo mijenja pogled na tradiciju.

 

Unutar korpusa hrvatske arhitekture „nova tradicija“ (kako je to označio Tomislav Premerl) davno je prešla vremenske granice 30-ih godina: tzv. Zagrebačku školu, odjeke novog građenja i internacionalnog stila. Nova se tradicija sa današnjeg stajališta proteže još i na 50-te, 60-te pa i na 70-te godine sa sjajnim protagonistima - Vitićem, Šegvićem, Haberleom, Galićem, Perkovićem, Rašicom, Ostrogovićem..., čija djela treba vrednovati i u svjetlu njihove relacije prema prethodnicima. Pritom kod nekih od njih nužno dolazi i do autoreferencijalnosti.

 

U razmatranju koje slijedi ograničit ćemo se na tematsko područje predškolskih i školskih odgojnih ustanova te pokušati ukazati na radove unutar „nove tradicije“ koji sa više aspekata premošćuju vremensku distancu. Projektiranje i izgradnja školskih objekata bila je tada neobično intenzivna; tako je, primjerice, arhitekt Šegvić samo 1954. godine izradio desetak projekata za lokacije od Ozlja do Skopja.