Makrolabova strateška izolacija

autor Marko Peljhan
napisao Igor Španjol

 

Međusobno preplitanje povijesti umjetnosti i znanosti moguće je slijediti od stare Grčke pa sve do danas. Pritom su oruđa umjetničkog i znanstvenog istraživanja oduvijek bila slična i komplementarna, a dominantna povezujuća karika je bila upravo tehnologija s pripadajućim istraživačkim metodama. Intenzivnije povezivanje umjetnosti i znanosti se nastavilo u razdoblju renesanse, ponajprije zahvaljujući djelu Leonarda da Vincija, koji je postao paradigmatski primjer umjetnika-inženjera-znanstvenika. Početkom 20. stoljeća su nove znanstvene spoznaje razvile nove medijske tehnologije omogućivši tako proširenje ljudskih osjetila, potpuniju simulaciju prostora i sudioništvo posjetitelja, iluziju i interakciju. Umjetnici avangardi su tehnologiju postavili u središte svog interesa, te su njihove umjetničke prakse postale kompleksne postigavši razinu znanstvenih, odnosno istraživačkih projekata. Avangardisti su se oduprli preobrazbi umjetničkih ideja u tržišnu robu propagirajući primijenjenu estetiku svakodnevnih predmeta, urbane opreme i arhitekture. Stoga su upravo područja arhitekture, fotografije, filma i industrijskog dizajna do danas ostala tradicionalni mostovi povezivanja znanosti i umjetnosti. Ključni utjecaj na noviji povijesni razvoj kreativne tehnologije kao nekakvog evolucijskog goriva i oruđa umjetnosti imali su pojedinci poput Nikole Tesle i Buckminstera Fullera. Unatoč brojnim uspješnim projektima povezivanja od 60-ih godina prošlog stoljeća do danas, nov miješani jezik umjetnosti nije nastajao bez poteškoća. Realno ga je neprestano ugrožavala dominacija hermetičkog jezika tehnologije, što je, na drugoj strani, učvršćivalo otpor pristaša tradicionalnog razumijevanja umjetnosti kao autonomnog polja. Odnos je, osim toga, opterećivao i nerazmjer u poznavanju suprotnog područja između umjetnika i znanstvenika, koji su pokazivali manje zanimanja i razumijevanja za suvremenu umjetnost.