Projekte razvijamo iz intuitivne reakcije na zadatak i kontekst


arhitektice Iva Letilović, Morana Vlahović
razgovarali Maroje Mrduljaš, Tomislav Pavelić

 

Razgovarali u Zagrebu, 10.1.2007.

 

Iva Letilović i Morana Vlahović javile su se na domaćoj arhitektonskoj sceni nevjerojatno zrelim radom koji je trenutačno uskovitlao prašinu ustaljenih obrazaca i pokazao da arhitektura, štoviše stambena arhitektura socijalnog usmjerenja, ponovno može biti i autorski samosvojna i govoriti strukovno relevantnim jezikom i, možda najbitnije, postavljati ozbiljna pitanja koja tjeraju da se zapitamo o poretku stvari. Kuća u Krapinskim toplicama nije bila samo vjesnik izuzetnih stambenih zgrada koje su uslijedile u programu POS-a nego prvi od uradaka Ive Letilović i Morane Vlahović koji svjedoče kontinuitet njihova artističkog naboja, prisutan i u stambenim zgradama i u interijerima i postavima izložbi. 

 

ORIS: Kad ste mi poslali vaš posljednji rad – Zelenu urbanu vilu, objasnile ste mi da ta kuća ima svoju temu i da je ta tema bor. Taj običaj imenovanja se kod vas pojavljivao i ranije, želja da se uz određeni projekt pridruži neka mala sintagma, mali naslov, gotovo kao neko ime od milja. Zanima me je li to neka metodologija, način da opišete projektni koncept ili pristup ili vam to jednostavno omogućava da lakše razmišljate o projektu.

 

Iva Letilović: Svaki naš projekt mora imati radni naslov, mora imati neku jezgru, neku okosnicu, neku os, oko koje će se rad stvarati. Mora imati ukupni koncept i to uvijek pretočimo u radni naziv koji je vrlo slikovit, ali na kojega se projekti ne moraju doslovce odnositi; taj je radni naziv više za internu upotrebu.

 

Morana Vlahović: To je jednom naš suradnik lijepo primijetio. Kad smo pokušavali utroje razgovarati na takav način, on je rekao da ne razumije taj naš meta jezik, da mu to kažemo drugačije. To je dio naše metodologije; kad tako definiramo projekt otpočetka, mi ga na isti način osjećamo i razumijemo, bez obzira koja ga od nas crtala fizički.