Josip Klarica (1946.) je bez sumnje fotograf, ali za precizniju identifikaciju ovog osebujnog umjetnika potrebno je mnogo više atributa uz čiju bi pomoć opus njegovih slika mogao biti smješten u jednu od muzejskih ladica hrvatske moderne i suvremene fotografije. Ono što ometa njegovu precizniju identifikaciju nije toliko medij, koliko poruka, a ona – to jest, poruka – ima tek usputnu vezu s medijem. Dakako, Klarica je medij svladao u Pragu na Filmskoj akademiji i time stekao pravo da ga učeni kustosi legitimno pospreme u spomenutu ladicu. Kad se, međutim, malo bolje pogleda i zaviri iza Klaričinih slika, a i promisli što se pod tim medijem uobičajeno podrazumijeva, neće biti druge nego zastati u nedoumici. Kažu, a i opće je prihvaćeno, da medij fotografije ima moć da bilježi stvarnost, dokumentira trenutke, proširuje memoriju, savršeno vjerno reproducira uočeno i ima potencijal da sliku umnoži u neograničenoj količini.