Andreja Kulunčić umjetnost shvaća kao istraživanje i proces; sukladno Kublerovoj teoriji protoka vremena u obliku vlaknastih svežnjeva (npr. svako vlakno je jedan stil ili pravac u umjetnosti), njezini radovi u različitim medijima često su “djela u nastajanju“ kroz nekoliko godina funkcionirajući kao svežanj-arhiv (Fosterov “arhivski nagon“ u umjetnosti) koji se puni podacima ubacivanim tijekom unaprijed determiniranog trajanja projekta. Medij/metodologija Andrejinog diskurzivnog umjetničkog rada preuzet je iz sociologije i marketinga i umetnut u redoviti medijski protok pozivajući publiku, heterogenu i dobrovoljnu, na aktivno sudjelovanje; predmet njezina bavljenja je politički prostor (tranzicija), egzistencijalni prostor (grad) kao (urbani) okvir života, “tradicionalna urbanost“ i grad kulturne potrošnje (Boyer), društveni odnosi i društvena praksa, sukobi unutar relativne sigurnosti društva.