napisala Nina Kokelj

ilustracija Špela T. Jovanović

Bez predaha ideš tragom jednog srca,
ti, zimski lovče.

Tamura Ryuichi: Tanka crta

 

Djedov je nos podsjećao na kljun. Sa šubarom na glavi, dalekozorom je tražio puhove u krošnjama drveća, gađao ih zračnom puškom i kasnije ih pekao na vatri, pored koje je satima sjedio i kunjao. Ili je čučao kraj potoka, na lijevoj podlaktici imao je naslikanu sirenu s debelim repom, i sporim, nježnim pokretima čistio tačke.

 

A na ramenu je nosio u bijelu plahtu umotanog pečenog odojka, zlatnožutog, s crvenom jabukom u tugaljivo razjapljenoj njuškici.

 

Kada je Djed na magarici dojahao s brda, gdje je skupljao drva, ustanovio je da u kući sva svjetla prazno zjape. Žarulje su nestale. Otišao ih je tražiti skupa s djecom. Našao je samo jednu, u podrumu, držao ju je u ruci kao cvijet. Potom su je u rukama držala djeca, jedno za drugim. Uvrnuli su je u svjetiljku u kuhinji, sjeli u svjetlosni akvarij, u kojem su između puzavica plivali noćni leptiri, i jeli.