Samo nekoliko metara od Opće štedionice Granade, vjerojatno najslavnije zgrade koju je projektirao Alberto Campo Baeza, stoji drugo djelo istog arhitekta, Andaluzijski muzej sjećanja. Muzej preuzima neke značajke štedionice, kao što je jednaka visina zgrade; u oba slučaja materijal je beton; podudara se visina podija, kao i uloga dvorišta u kompoziciji zgrade - samo da navedemo nekoliko primjera.
Daleko od toga da budu ponavljanje, te podudarnosti samo trebaju dati kontinuitet radu koji je započeo 1992. kad je Campo Baeza pobijedio na natječaju za Opću štedionicu. Te su zgrade, i muzej i štedionica, poput sestara koje dijele neke osobine koje je lako prepoznati, ali istovremeno svaka od njih pokazuje različita svojstva i karakter.
Programi pokazuju prve znakove povezanosti. Le Corbusier je u Parizu 1924. sagradio muzej za švicarskog bankara Raoula La Rochea s njegovom umjetničkom zbirkom. U tom slučaju takozvani arhitekt sirovog betona organizirao je cijeli prostor te kuće-muzeja po imenu La Roche-Jeanneret oko jedne rampe tolikoga prostornog intenziteta da je čak iskrivio jedan od zidova sobe u kojoj je zbirka. Slična se priča ponavlja ovdje u Granadi: štedionica gradi vlastiti muzej, a ponovno i rampu, odnosno u ovom slučaju dvije rampe, koje obilježavaju najreprezentativniji prostor zgrade.
Gradeći skelet svoje zgrade, Campo Baeza koristi reference kao da su kuharski recepti, a kad je sve spremno i odmjereno, on dodaje odgovarajuće začine. Posve prikladno, svi studenti koji su pohađali neki njegov kolegij na Madridskoj školi arhitekture ili na nekom od bezbrojnih sveučilišta diljem svijeta znaju njegove ‘recepte’ za kuhanje paelle, tortille ili kolača.
Za štedionicu on koristi mjere katedrale Diego de Siloé da odredi udaljenost, debljinu i visinu stupova u zlatnom dvorištu, tom šupljem srcu Opće štedionice. U muzeju su dimenzije glavnih i sporednih osi eliptičnog dvorišta jednake kao one u kružnom dvorištu palače Karla V., koju je izgradio Pedro Machuca. Dok prva zgrada, koja je u Granadi poznata kao ‘kocka’, izgleda kao da slijedi načela i strogost Pjesme o pravom kutu Le Corbusiera, druga se zgrada čini više povezana s Pjesmom o krivulji, manifestu Oscara Niemeyera, koja kaže da je krivulja najkraća udaljenost između dvije točke. To se genijalno vidi na efektu koji stvaraju rampe u eliptičnom dvorištu muzeja. Ovdje prvi put, koliko ja znam, nailazimo na prostor koji je posve raskrstio s onim što je Campo Baeza poručivao cjelokupnim svojim ranijim djelom.
Taj prostor ne nalazimo u kući Gaspar, kao ni u kući De Blas. Nećemo ga naći ni u Centru za tehnološke inovacije u Inci, pa ni u sjedištu Opće štedionice Granade. Sve do sada, prostori koje je gradio Campo Baeza imali su solidnu kompoziciju i geometriju svojstvenu svjetlu i percepciji svjetla. Ona nas, dakako, poziva da u miru razgledamo prostore, odlučna u tome da bude prepoznata i zauvijek sačuvana u našem pamćenju.
Uzmite na primjer kuću Gaspar, gdje je kontinuitet prostora objašnjen pomoću slika: sa sučeljenim otvorima, jedno stablo nalazi se u prednjem planu, a lišće drugog stabla u pozadini. Drugi primjer: način na koji su red, ozbiljnost i svjetlo objašnjeni u središnjem prostoru Opće štedionice - pomoću pažljivo izabranih slika u kojima možemo vidjeti tri stupa, što navodi gledatelja da u duhu dopuni prostor sa sva četiri stupa.
To se ne događa u ovom bijelom dvorištu, prostoru koji je shvaćen samo putem kretanja. To je prostor koji izranja, koji je nedohvatljiv, koji ima bijele i beskrajne krivulje što sijeku plavo nebo, a također se može vodoravno i okomito odmjeriti (koracima) zahvaljujući uporabi rampa. U Općoj štedionici okomiti prostor atrija preobražava se kretanjem svjetla u dijagonalni prostor koji se gotovo uvijek može sagledati na razini prizemlja. U središnjem dvorištu Andaluzijskog muzeja sjećanja intenzitet prostornog središta (koje se nameće i iskazuje zbog kružne geometrije palače Karla V., a u ovom je slučaju još složenije zato što vidljivo kombinira krug i elipsu) prenosi se na rubove uvođenjem dvije rampe. To vam omogućuje da hodate kroz prostor cijelom njegovom visinom, širinom i dužinom.
U pogledu te teme, mislim da slike ne mogu predočiti taj čarobni prazan prostor: snimljene su izvana prema unutra, uvijek uključuju cijelu geometriju, točno su na osi, traže simetrije koje su besmislene, kao što nas podsjeća ritam otvora na zidu.
Sáenz de Oíza definirao je arhitekturu kao ‘niz prostornih veza koje se doživljavaju ovisno o nečijim životnim iskustvima i obećanjima prostora koje tek treba vidjeti’. To je prilično točna definicija, koju možemo dopuniti nečim što je Charles Baudelaire rekao o umjetnosti: ‘ono neočekivano, nepravilno, iznenađujuće i začudno jest neophodan sastojak i osobina ljepote’.
Sve te kvalitete mogu se vidjeti u obje zgrade, pogotovo u dvorištima. Najbolji način da se otkriju vjerojatno je šetnja kroz oba prostora - štedionicu i muzej, muzej i štedionicu. Tada ćemo shvatiti da u radu ovog arhitekta postoji ‘ono nešto’ što je vrlo blisko, barem ja tako mislim, onoj definiciji koju je izgovorio Federico García Lorca kad ga je netko pitao za pjesništvo: ‘Pjesništvo? To je sjedinjenje dvije riječi za koje se nije znalo da mogu stajati zajedno i koje stvaraju nešto nalik na tajnu.’
I ta je tajna upravo ono što dočarava ovo dvorište Andaluzijskog muzeja sjećanja Alberta Campa Baeze: pjesništvo, bijelo i beskrajno.