Kao pobjednički projekt na natječaju 2000. godine, zgrada Arheološkog muzeja u Álavi, dovršena 2009., prva je zgrada s izložbenim programom Francisca Mangada, 52-godišnjega španjolskog arhitekta koji je vjerojatno najplodniji predstavnik svoje generacije. Autor nekoliko kongresnih centara i auditorija, nogometnog stadiona, jahačkoga centra, vinarije, mnogih stambenih projekata, škola i bazena, nekoliko uredskih zgrada i korporativnih središnjica, gradskih trgova u Španjolskoj i Francuskoj, bezbrojnih projekata urbane opreme, dizajna kvaka ili sjedala, kao i Španjolskog paviljona na Expo-u 2008, za koji je nedavno nagrađen španjolskom nagradom za najbolju građevinu u posljednje dvije godine, Mangado je tijekom svoje karijere dugih 25 godina bio angažiran na projektima toliko različitih mjerila, programa i situacija da iznenađuje činjenica da je ovo njegov prvi muzej, tip projekta koji je u djelima njegovih suvremenika, Mansille & Tuñona ili Nieto & Sobejana, vrlo istaknut.

Smješten u srednjovjekovnom središtu Vitorie, glavnoga grada provincije Álava kao i Baskije - sjeverne regije u blizini Mangadova rodnoga grada i poslovnog sjedišta, Pamplone - kompaktna geometrija muzeja uklapa se u uzanu i strmu mrežu ulica prilično oronulog, ali i dalje očuvanoga staroga grada, gdje zapuštenost i grafiti stvaraju tmurnu, no ujedno i intrigantnu atmosferu. Neposredno povezana s palačom Bendaña iz 16. st. u kojoj je danas smješten Muzej igraćih karata - Vitoria naime posjeduje dugu tradiciju u proizvodnji špilova karata - tamna i u broncu obučena hermetična kutija Arheološkog muzeja zauzima obod parcele zajedno s plitkim pomoćnim krilom koje skriva neugledan zid te vodi posjetioca do ulaznog dvorišta, koje služi i Muzeju igraćih karata, a oblikovano je transparentnim fasadama koje zatvaraju duge krakove stubišta glavnog pristupa, kao i druge komunikacijske prostore.

Tamna vanjština, defanzivna prema abrazivnom okolišu, u skladu je s gotovo crnim izložbenim prostorima gdje su izložbene vitrine ugrađene u zidove - mali broj otvora prema ulici pokazuju svojim skošenim stranicama debljinu fasade - a nekoliko kosih nadsvjetala od bijelog stakla simuliraju da unose prirodno svjetlo u prostorije. Te kose svjetlosne kutije, koje bestežinski lebde u tamnoj scenografiji, daju interijerima veoma teatarski izgled. Vjerojatno je dramatični karakter projekta - svjetlosna okna koja nasumce perforiraju crnu izložbenu kutiju - razlog Mangadova uspjeha na natječaju. No, odlike dovršene građevine nadilaze tu simpatičnu ideju koja neizbježno podsjeća na mađioničarski nastup na pozornici tijekom kojega mađioničar sabljama probada kutiju u koju je prethodno zaključao asistenticu, koju na kraju nedirnutu oslobađa na olakšanje i zadovoljstvo publike. Ovdje zgrada također nadživljava svoje mnogostruke rane, dok umjetno rasvijetljene bijele kutije što pretrpavaju prostorije jamče barem to da nepažljivi kustosi neće s vremenom izobličiti interijere.

Iste godine kada je muzej dovršen, AV Monographs je pod deset ključnih pojmova (kontekst, materijal, topografija, ekonomija, tehnika, prostor, program, proces, reprezentacija i priroda) objavio deset najvažnijih Mangadovih radova iz razdoblja od 1999. do 2009. godine koji sažimaju njegov pristup kao arhitekta i profesora: u cijelosti je transformirao izvrsnu školu u svom rodnom gradu, a ostavio je traga i na Harvardu i Yaleu. Evo kako sam pokušao skicirati slijed ove publikacije: ‘kontekstualna i urbana promišljenost Kongresnog centra Baluarte, materijalnost bronce Arheološkog muzeja u Álavi, granitna i povijesna topografija Kongresnog centra u Ávili, precizna ekonomija sjedišta tvrtke Gamesa Eólica, tehničko istraživanje za Centar za obuku u Santiagu, prostorna kompozicija Auditorija u Teuladi, raznovrsnost programa stadiona u Palenciji, plodna kreativnost procesa projektiranja bazena u Orensei, simbolično djelovanje reprezentacije u Španjolskom paviljonu te briga za prirodu i ruralni kontekst jednostavnih staja konjičkog centra u Ultzami’. Očito je da je brončana fasada toliko dominantna značajka da je muzej poistovjećen s pojmom ‘materijal’, no možda bi njezino uspoređivanje sa svakim od preostalih pojmova bila i neka pedagoška mjera.

U tom smislu, ‘kontekst’ bi aludirao na lakoću s kojom se muzej uklopio u svoj urbani okoliš, uvažavajući ga, ali u isto vrijeme oštro i nepovjerljivo pokazujući distancu prema bljedunjavoj prljavštini okruženja, dok se palači približava s neskrivenom naklonošću.

‘Materijal’ se neizbježno odnosi na broncu, iznenađujuće ‘plemenitu’ i skupu slitinu čiji odabir upućuje na arheološke ostatke kao što i tragovima utjecaja vremenskih prilika i patinom pokazuje prolaznost vremena.

‘Topografija’ je iznimno prikladan pojam za ovu urbanu parcelu čiji je strmi profil mudro iskorišten za ulaznu sekvencu u dvorištu s mostom preko upuštenog vrta, čime je omogućena prirodna rasvjeta nižih etaža.

‘Ekonomija’ se može dobro iščitati u pravilnosti strukture i kompaktnosti volumena, pružajući konstruktivne i termičke prednosti kojima su sniženi kako građevni troškovi tako i troškovi održavanja. Dolazi do izražaja i u promišljenom dizajnu brončanih lamela koje su od lijevane bronce samo na prizemnom dijelu, dok su na ostatku zgrade oblikovane od tankoga brončanog lima savijenog oko drvene jezgre.

‘Tehnika’ je vidljiva po iznimnim detaljima na fasadi, ravnom krovu i nadsvjetlima, po brončanim i čeličnim pločama do staklenih ploča ili drvenih obloga toga fino izbrušenog i izrađenog sklopa skupocjenih ili uobičajenih materijala.

‘Prostor’ se najjasnije doživljava u sužavanju i širenju ulaza od ulice prema prilaznom dvorištu kroz dramatično kaskadiranje glavnog stubišta ili kroz labirintni metafizički minimalizam izložbenih prostorija.

‘Program’ je osebujno interpretiran u ovom prvom Mangadovu muzeju, sa staklenim izložbenim vitrinama ugrađenima u zid zgrade čime se u jednoj projektantskoj odluci spajaju konstrukcija i oprema.

‘Proces’ se može pronaći u dugotrajnoj potrazi za tvrtkom koja je u stanju proizvesti brončane lamele - nakon što se pokazalo da je prvotno predviđena lijevana bronca preskupa, te je ograničena samo na donji dio fasade. Tvrtka je konačno pronađena u Njemačkoj, što je rezultiralo uvozom polugotovog proizvoda koji se poslije rezao i savijao u lokalnim radionicama.

‘Reprezentiranje’ se odnosi na hermetički karakter kutije institucionalnog karaktera, perforirane samo na kraćoj strani trima velikim otvorima koji podsjećaju na fasadu zgrade Gobierno Civil Alejandra de la Sote u Tarragoni, s glazbenim ritmom i iluzionističkim migom u svojoj teatralnoj dubini. Tu je i dvosmislena igra odraza koja sugerira pogled kroz lažnu fasadu kazališne kulise čime se stvara dojam da je zgrada mjesto uprizorenja neke priče, kao što i kutija za nakit služi za čuvanje vrijednih predmeta, te je na kraju i mjesto njihova izlaganja, pohranjivanja kako i dolikuje muzeju.

I na koncu pojam ‘priroda’, koji je na ovoj urbanoj parceli nužno povezan s materijalom i njegovim životnim vijekom pa tako utjecaj vremenskih prilika na broncu prenosi ovu čarobnu kutiju, koju je Kenneth Frampton opisao kao boîte à miracles, u područje raspada koje pogađa sve prirodne stvari, na taj način poražavajući svaki ljudski napor da očuva arheološku prošlost u bezvremenskom sefu koji će eto, naposljetku, odnijeti hitar tijek vremena, kao uostalom i sve nas.