Europsko “širenje” urbanog mjerila malene Slovenije, koja brojem stanovnika doseže prosječne europske metropole, odražava se u nagloj urbanizaciji prirodnog krajolika i brojnih manjih naselja. Još prije sto godina lirska ruralna zemlja sa seocima i ponekim gradom naglo se mijenja u “grad-park”. Zanimljive, atraktivne, izazovne poslovne zgrade otkrivamo ne samo u urbaninm središtima već i na donedavnim rubnim lokacijama. Arhitekti koji su, po osamostaljenju države, procijenili da izvan pet većih slovenskih gradova neće biti moguće dobiti kvalitetne narudžbe ostali su u glavnom gradu, a još uvijek rijetki ambiciozniji vraćaju se pak nakon studija ili prakse u prijestolnici, odnosno inozemstvu, u lokalne sredine. Djelovanje arhitekta na prostoru slovenske periferije naglo dobiva naročitu ulogu i značenje.