Tema zgrade zajedničkog stanovanja u malim urbanim sredinama je, bez obzira na njenu morfologiju, uvijek osjetljiva i u latentnom nesrazmjeru i prema sociološkom i prema izgrađenom kontekstu. Višestambena zgrada u velikom gradu je pravilo, osnovna konstitutivna jedinica urbanog tkiva i uvijek dio šireg planskog zahvata ili barem planerske intencije. U malom gradu ona je eksces, pogotovo ako njeno mjerilo ili urbanistička postava ignoriraju zatečene datosti. Usmjerimo li pažnju na povijesne gradiće na Jadranu, vidjet ćemo da su se razvijali spontano i organski, uz tipičnu zgusnutost gradnji manjeg mjerila gdje zajedničko stanovanje rjeđe nastaje unutar zasebne zgrade, ali se kolektivnost uspostavlja kroz čitavu gradsku strukturu uslijed logike međuodnosa životnog stila i urbane forme. Takvi urbani nukleusi gotovo da se mogu tumačiti kao velike i posebno kompleksne kuće zajedničkog stanovanja.