Sličan sam svom bratu

napisao Miha Mazzini

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Nema mnogo toga što bih mogao pričati o svom životu. 40 godina sam star, nikada oženjen i bez djece. Imao sam nekoliko djevojaka, no nijedna nije sa mnom dugo izdržala zbog mojih obaveza; zadnjih godina nisam uopće ništa novog više ni pokušavao. Roditeljima sam se kasno rodio: mama je napunila 36, otac dvije godine više. Čitam da danas žene žele rađati što kasnije, a liječnici im znaju udovoljiti, no tada je to još bila iznimka. Nikada mi to nisu izričito spomenuli, ali bio sam svjestan toga da su me dobili kao nadomjestak za prvog sina, koji je umro sa četrnaest, godinu dana prije mog rođenja. Prelazio je ulicu i pogazio ga je auto. Ne znam pojedinosti. Kod kuće nije ostala ni jedna jedina njegova stvar. Jednom sam krišom prekopavao sve ormare i nisam našao ni jednu njegovu sliku. Kada sam potiho zatvarao posljednju ladicu, obuzela me je duboka zahvalnost prema roditeljima. Kako su samo hrabro pokušali ostaviti prošlost iza sebe i meni omogućiti jasni početak. Jalov trud; žalost je ostala u njima i poput duha se potucala po dvo­sobnom stanu u bloku. Nakon njegove smrti su prestali ići na posao; živjeli smo od socijalne pot­po­re, veći dio dana su ostali ležati, uz krevet su se skupljale boce, pepeljare pune opušaka, televizija je ostajala uključena po cijele noći. Polako su se kretali, činilo mi se da su zatvoreni u svoj svijet u koji nisam imao pristupa. Sjećam se da su o mom bratu još govorili kad sam bio mali, kasnije su sli­jedili tek počeci rečenica poput “Tvoj brat...” ili “Tvoj brat bi....” prije nego što bi im se usnice stisnule, a u pogledu se razlila žalost. Onda ga više nisu spominjali, ali znao sam da me neprestano uspo­ređuju s njim. Štogod bih uradio ili kazao, pomislio bih kako li bi on postupio; ćutio sam da bi brat bio u stanju vratiti mami i ocu osmijeh, stoga sam se osjećao nesposobnim i suvišnim.

 

Vrijeme mojim roditeljima nije donijelo ozdravljenje. Nisam ih mogao ostaviti same; nakon prvog razreda srednje ekonomske škole počeo sam raditi u tvornici, potom sam završio preostala tri razreda u večernjoj školi. Novac sam izručivao mami, a kada je prije pet godina umrla zbog ženske bolesti, kako je to rekao otac, koji mi nije dopuštao da idem u bolnicu da me to ne bi previše pogodilo, počeo sam o svemu sam brinuti.

 

Otac je dobro prikrivao svoju potištenost zbog mamine smrti. Ali možda čovjeka koji se nije sabrao nakon gubitka sina smrt bračnog druga ne može još jače skrhati? Tek njegovi pogledi su još jače izražavali bol. Suučenici i susjedi uvijek bi mi govorili da su vrijedni divljenja. Sreli su se već sa osamnaest godina i ostali zajedno cijeloga života. Rekli su da sam sretan, jer ih imam i svaki puta bi mi se prsa nadimala od ponosa. U današnjem svijetu rastava i izbjegavanja obaveza bili su zaista iznimka.

 

Svršivši srednju školu napredovao sam do radnog mjesta u uredu. Rad nije zanimljiv, dobivam podatke o materijalu, a potom znamenke s plavih dokumenata pretipkavam u prvi stupac, sa crvenih u drugi stupac, a sa žutih u treći. Ostaje mi dovoljno vremena da mogu skuhati ručak i večeru i sve uraditi kako bih ocu olakšao starost.

 

U rijetkim trenucima kada sam sam i otac me ne treba, palim radio i sa slušalicama, kako mu ne bih smetao ili ga probudio, slušam radiopostaju koja emitira klasičnu glazbu. Ne razumijem se u nju, ali me violine nekako miluju dok zurim kroz prozor. Kad je na programu opera, gasim radio.

 

*

 

“Neću više dugo”, rekao mi je jučer otac kada sam ga nakon posla posjetio u bolnici. Sjedio sam na rubu njegove postelje kako bih ga zaklonio svojim tijelom da bih mu mogao u usta uliti sadržaj male bočice pelinkovca, što me je molio. Uhvatio se mojih zapešća i osjetio sam samo kosti pokrivene kožom. Piće ga je gotovo zagušilo, a ipak me je , kad je došao do daha, pohvalio: “To, to!”

 

Namignuo je prema otvorenim vratima: “Vidim ih kako se pogledavaju. Noću su dežurne sestre mislile da spavam i govorile preglasno.”

 

Sakrio sam bočicu u džep. Nisam znao što da kažem. Šutjeli smo. Tjeralo me je na plač dok sam promatrao njegove obraze na kojima se ocrtava lubanja, njegove žute očne jabučice i ono nešto rijetkih sivih vlasi zgužvanih između tjemena i jastuka. Iz obje ruke izlazile su cijevi , a iz boca na stalku je polako kapalo.

 

“Kako bih rado jednu zapušio!”, kazao je i tužno me pogledao.

 

“Oče....”

Nisam mu mogao udovoljiti. Kada sam se kod prve posjete dao nagovoriti, odmah nas je zatekla sestra, izgrdila me je i potjerala. Zaprijetila mi je da će mi zabraniti posjete. A ipak sam se osjetio krivim i nisam izdržao njegov pogled. Buljio sam u pod.

 

“Pa znam”, rekao je nakon nekog vremena tako da sam mogao opet podići pogled.

 

Progovorio je lako, u obliku opće mudrosti koja se tiče svih drugih samo ne njega, barem njegov glas je ostao posve bezbrižan:

 

“Dolazimo, jesmo, odlazimo. Tako je to, što možemo. Jedino za što se možemo pobrinuti je da sve prođe što ugodnije.”

 

Ispružio sam ruku da mu popravim jastuk, ali me je pogledom zaustavio. Zurio je u mene, a ne kao obično kroz mene. Neki čudni sjaj koji nisam poznavao zasvijetlio mu je u očima.

 

“Škola ti je išla dobro, zar ne? Isprva ne, polovica prvog razreda jedva jedva, a onda skroz odličan, da?”

 

Kimnuo sam.

 

Odstranili su mu protezu, pa sam se morao truditi kako bih ga razumio. Jagodične kosti su mu se objesile i udarale o nekoliko preostalih požutjelih zuba koji su jedva još strčali iz desni. Sprijeda je zijevala ružičasta rupa. Sjetio sam se njegova trbuha uz koji sam se tako želio stisnuti dok sam bio dijete; sada su ostale samo kosti, bore dubokih utora i gotovo tjedan dana stare čekinje na obrazima.

 

“A sjećaš li se kad smo bili u financijskim teško­ća­ma pa je mama uzela posao raznošenja novina?”

 

Opet sam kimnuo. 

 

“U veljači je morala ustati u pet ujutro te ići biciklom raznositi te novine. A ti si preuzeo njen posao i obavio ga svakog dana prije škole. Ni jednom nije morala izaći van.”

 

Promatrao me je kao da od mene nešto očekuje. Nisam znao što, postalo mi je neprijatno, pa sam gle­dao u vrške svojih cipela, a zatim u metalne posude ispod ormarića. Sestre su ih zvale bubreš­či­ćima.

 

Šutjeli smo.

 

“A sjećaš li se kad smo bili, tako, malo dobre volje tada, kad je vladala teška gripa, a ti si otišao kod mesara po pola kile buta i skuhao nam juhu?”

 

Kimnuo sam. 

 

“Svi smo imali vrućinu, 40 stupnjeva, zar ne, a ti si kuhao onu juhu, a onda je na stolu ulio u zdjelu za juhu. Sjećaš li se?”

 

Nisam znao zašto se od svih zajedničkih uspomena prisjeća upravo onoga što mi nije bilo prijatno. Zašto me ispituje čudne stvari, da ne gubi razum? 

 

“No, uz postelju si nam sa svake strane postavio stolice kako bismo lakše jeli, a onda si krenuo po zdjelu. Sjećaš li se? Nije li bilo veselo?”

 

Dok sam kuhao, otac je kradom ustao i zdjelu za juhu super ljepilom prilijepio za stol. Još uvijek imam na lijevoj nozi tragove opekotine kada sam se polio trgnuvši prejako, tako da sam digao zdjelu zajedno sa stolom.

 

“Samo priznaj, znali smo se razveseliti, zar ne?”

 

Kimnuo sam.

 

Otac je sklonio pogled i polako glavu okrenuo prema prozoru. S trećeg kata mogli su se vidjeti vrhovi smreka i brda u daljini. Iza mojih leđa je jedan od ostala dva pacijenta počeo kašljati, pa otac više nije govorio dok se ovaj nije umirio. Uvijek je imao čudan smisao za humor i premda je grijeh to kazati, njegove šale nisam volio. Dogodilo se da sam prije odlaska u školu u panici tražio sakrivene bilježnice, ponekad sam stao u kakvu podmetnutu tekućinu ili bih pri kuhanju uporabio pogrešni začin jer je otac zamijenio sadržaj bočica. Već prije mnogo godina sam razmišljajući spoznao da su te nezgrapne šale predstavljale vjerojatno jedini način izražavanja naklonosti prema meni, jer drugačije nije mogao ni znao.

 

“Noćas, kad sam čuo kako razgovaraju, rekao sam si, zašto da se još malo ne zabavim prije no što napustim ovaj svijet? Dobar smijeh, nije li to pola zdravlja?”

 

Buljio je u mene.

 

“Reci mi, kako si se osjećao?”

 

Nisam odgovorio.

 

“No, kako? Za onu školu ne znam, no kako si se osjećao dok si raznosio novine i tada, s juhom?”

 

Bio sam tako iznenađen da više ni pogled nisam sklonio.

 

“Reci mi, no, ta neću više dugo.”

 

Zatvorio sam oči i upitao se zašto se osjećam kao da ću sad odmah zaplakati. Sjedio sam uz postelju umirućeg, ali u meni je rasla posve drugačija vrsta plača. Nisam smio ni pomisliti kakva.

 

“Onda ništa”, otac je zvučao razočarano “očito ću govoriti samo ja. Daj mi malo vode.”

 

Pridržao sam mu glavu prema čaši kako bi otpio gutljaj i ovlažio usnice. Nešto tekućine mu je skliz­nulo za vrat, obrisao sam ga pamučnom pelenom koja je bila gurnuta ispod njegova jastuka.

 

Nakon duge tišine počeo je govoriti jednomjerno, no ni jednog trenutka nije s mene uklonio pogled.

 

“Ah”, nastavio je “zašto ti to pričam, pa bio si nazo­čan. Radije mi reci što imaju zajedničko sve te tri uspomene?”

 

Nisam ga razumio.

 

“Juha, novine, škola?”

 

 Odmahnuo sam glavom.

 

“Zar se zaista ne sjećaš? No, daj, uvijek si bio pametan.”

 

Osjetio sam se malen i nesposoban. Pocrvenio sam i gledao u pod. Nisam ga htio tako razočarati još na njegovoj smrtnoj postelji, no glava mi je bila posve prazna i nisam mogao naći ni jedne jedine riječi.

 

“Zašto si kuhao juhu? Zašto si raznosio novine? Zašto si se popravio u školi? Jer bi...”

 

Odgovorio sam, ali ne znam, odakle su došle riječi. Naprosto su skliznule iz mene:

 

“Jer bi moj brat isto to uradio.”

 

“No, vidiš da ide.”

 

Otac je odahnuo sa zadovoljstvom. Suhim je jezikom prešao preko usana, pa sam mu opet pomogao da uzme gutljaj.

 

Plač koji se maločas počeo slijegati ponovo se u meni zatalasao. Moj brat.... Sjetio sam se svih poku­šaja kojima sam htio pokazati da sam upravo tako sposoban i dobar kao što je bio on i da roditelji na me­ne mogu biti ponosni. Zamišljao sam ga plavo­kosog (jer ja sam bio crne kose), nasmijanog (jer ja sam bio neprestano zabrinut i iščekivao sljedeću priliku u kojoj ću se morati iskazati strahujući od neuspjeha), pametnog (jer mi se je uvijek činilo da su moje riječi isprazne, pa da se roditelji nad njima kradom samilosno pogledavaju), ukratko, kao moju potpunu suprotnost i zato nedostižnog.

 

“Kako si se osjećao?”

 

Ovaj puta sam se sjećao, ali nisam htio odgovoriti. Ne bi bilo pošteno prema smrtno bolesnom čovjeku. Iznova sam gledao u pod.

 

“No, reci! Uvijek me je zanimalo. Volio bih znati da li sam imao pravo.”

 

Odmahnuo sam.

 

Uzdahnuo je.

 

Čudno je zagrgljao, kao kad se para ispuhava. Uplašio sam se da čujem njegov zadnji dah. Kad sam ga pogledao, čvrsto je stiskao usne, a oči su mu se izbočile.

 

“Oče!”

 

Skočio sam, htio sam pograbiti žnoru kojom bih pozvao sestru, ali me je zaustavio pokretom ruke tako da se bočica s infuzijom zatresla.

 

Nesigurno sam opet sjeo i čekao da mu se disanje smiri. Donju je usnu podvukao ispod preostalih kutnjaka i grickao je. Potresalo ga je u valovima od glave do stopala.

 

“Oče, boli li te? Idem po sestru...”

 

Počeo sam ustajati, ali mi je iznova mahnuo rukom. Polako sam sjeo nazad i gledao ga kako nastoji prevladati bolove. Napokon je naširoko otvorio usta, cvileći izdahnuo i neko vrijeme promatrao strop prije nego što se okrenuo prema meni.

 

“Mama i ja smo imali lijep život. Nimalo se ne tužim. Upališ televiziju i vidiš ljude kako se kolju, crnče na mučnom radu, muče se, dok smo nas dvoje mirno živjeli. Rado smo malo popili, malo smo leškarili, tako je sve skupa prošlo. Ne znam što je tada bilo, ali kad je mama primijetila da je trudna, bilo je već prekasno za pobačaj.

 

Rekli smo, pa i pobačaj je muka i trud, imati ćemo dijete. I ti si se rodio. Ali i dijete je samo posao i samo trud. Uopće ne možeš zamisliti kakve sreće si da nemaš djece. To je...”

 

Slabo je odmahnuo rukom i nastavio:

 

“Takva uposlenost, kako da kažem. Pa, mi to sami ne bismo mogli...”

 

Odmahnuo je i zašutio.

 

Vani je zapuhao vjetar i grane su zašuštale. Uvelo lišće je proletjelo poput jata. Otac se okrenuo k prozoru i neko smo vrijeme gledali van.

 

“Trebali smo pomoć”, kazao je i opet se okrenuo k meni. “O, tvoj brat! Tvoj brat!”

 

Ponavljao je o mom bratu kad su mu se obrazi napuhnuli, pridigao se, podupro sam ga rukom i pridržao bubreščić, no prevladao je povraćanje; još je nekoliko puta ponovio:

 

“Tvoj brat, tvoj brat!”

 

Naši obrazi su se zaustavili jedan uz drugi kad je rekao:

 

“Nikada ga nije bilo.”

 

“Znam, umro je”, kazao sam.

 

Držao sam ga, još uvijek s onim emajliranim plehom ispod brade, a on mi je odmahivao podlakticama.

 

“Ne, uopće se nije rodio. Nije ga bilo. Ali mama i ja smo trebali pomoć. Odgoj, to je teška stvar! Isprva smo te puštali samog, pa ti nismo davali hranu, ali ti si naprosto ostao. Kasnije smo te uporabili, kad si već bio tu i bio si voljan. Sjetila se mama. Jednom je rekla, ’Ne bi li bilo fino kad bi imao starijeg brata, koji bi na njega pazio’ i tako je to počelo. Malo sam protuslovio, ali rekla je:

 

’Pa, to rade i župnici, a zašto ne bismo i nas dvoje!’ I imala je pravo! Sve je postalo jednostavnije! Napokon, tek smo rekli: ’Tvoj bi nam brat skuhao juhu’ ili pak ’Tvoj brat bi radio umjesto mame’ ili pak ’Tvoj brat je u školi bio odličan’, a ti bi već poskočio. Nikakvih teškoća, nikakvog truda, uskoro nismo morali više ništa ni kazati. Samo smo te tužno pogledali i ti si već sve napravio. Kako smo te izdresirali!”

 

Usred žutila njegovih očnih jabučica plovile su mutne zjenice.

 

“Pa, što me tako držiš! Ostavi me! Misliš da ću povraćati ili što? Pa, odakle ti ta ideja?”

 

Nisam se mogao pomaknuti. Jer to nisam bio ja, promatrao sam se kao da uzlijećem do stropa i ispod sebe gledam starca, kojeg u naručju drži ćelavi muškarac s naočalama. Izgleda puno prestaro za svoje godine, sa zakrpama na laktovima iznošene jakne. Ruka u kojoj se nalazi bubreščić mu se trese.

 

Iz očeve nutrine je ponovo izbio zrak, ali ovaj put sam shvatio. Krotio je smijeh.

 

“Ihihihi!!!”, umaklo mu se i moja ruka se povukla. Otac je s visine pao na jastuk, bolovi su mu presjekli smijeh, a ja sam se nekako opet našao na stolici i u svom tijelu, iako sam se još uvijek mogao samo promatrati i nisam se mogao pomaknuti.

 

“Da”, gotovo je vikao “reci mi, kako si se osjećao! Kako? Kako?”

 

Pobjeglo mi je posve tiho, ipak, čuo me je:

 

“Kao pas.”

 

Novo ispuhivanje zraka, novi grohot koji je jedva prigušio.

 

“Znao sam, znao! Mama i ja smo se uvijek pitali koliko ćeš dugo izdržati. Da li ćeš nas progledati, pa bio si tako pametan dečko! Ali ne, u tebi ima nečeg čega ima u ljudima koji jure u crkvu ili u politiku pa tamo plaze. Što smo ti sve naprtili, a ti si dolazio i dolazio po više i više i više. Kako smo se mama i ja zabavljali! Uvijek smo bili raspoloženi za šalu! Te tvoje velike oči, kao pseće, zaista! Da sam ti kazao da je tvoj brat lizao naš drek, i ti bi ga! Imao si sreću da se mami nije dalo neprekidno nešto izmišljati, jer oboje smo bili malo lijeni. Ha, ha, ha!!! A znaš li zašto ti to sada govorim? Znaš li? Jer te više ne trebam! Mami je već propadala jetra, i znaš da ti je već htjela kazati, koza! Rekao sam joj: ’Mama, nemoj, ti si završila sa životom, zašto da mu sada kažeš, pa da se ja moram sam probijati ili što?’ Obećala mi je da će šutjeti, ali nisam imao povjerenja. Babe postaju čudne kad umiru. Za svaki te slučaj nisam pustio k njoj. Radije sam malo išao u gostionicu, a svakih par dana k njoj, mada je i to sjedenje uz bolesnika također trud i muka. No, sad sam i ja na istom. Ta jetra! Ta jetra! Bit ću gotov danas ili sutra, pa sam si rekao: ’Ajde da se još jednom nasmijem, ho, ho, ho!!!’ A ti si mislio da me boli, a? Ha ha ha ha! Jesam li te! HA HA HA!”

 

Smijeh mu je postajao sve glasniji i glasniji. Počeo je zapletati rukama, bočice su zveketale po stal­ci­ma, tijelo mu je poskakivalo, a metalni okvir postelje mu se je pridružio.

 

“HO HO HO HA HA HAAAAAAAARRRRGGGG HO HE HA HO HO HO!!!!!”

 

Usta su mu se naširoko otvorila, jezikom je mljacnuo u nepce i zube. Slina je u luku prštala iz desni i štrcala po meni Urlao je od smijeha, lupao se po trbuhu, injekcije su se njihale u zraku, na jednoj su visjeli flasteri prilijepljeni u obliku slova X, iz podlaktice mu je prštala krv.

 

“AHAHAHAHA HA!!!!”

 

Osjećao sam kako u meni nešto raste. Poletjelo je to prema ždrijelu i imao sam dojam da će van provaliti bezoblična crna masa. Da će brizgati i neće nikada prestati. Napunit će sobu; otac, oba boles­nika, svi, svi će u njoj potonuti. Požderat će svijet. Žurno sam počeo gutati, gutao sam i gutao, otac je grohotao, a ja sam se borio s tim crnim u sebi i gurao ga nazad, u sebe, na dno želuca, u mirovanje. Odjednom mi je strašna bol rastrgala drob, presavio sam se, pritiskao ruke uz trbuh i pao sa stolice na koljena. Lovio sam dah, a kad sam opet mogao disati, znao sam da je otac mrtav iako je još vrištao nesmanjenom silom.

 

Ustao sam i otišao. Na hodniku su mimo mene trčale sestre, čudno me pogledale, no odjurile su u pravcu smijeha koji sam ostavljao iza leđa.

 

*

 

Danas nisam išao na posao. Telefon je više puta zvonio; pustio sam da zvoni, ništa novo mi ne mogu kazati. Iz običaja sam stavio slušalice, no violine me nisu više htjele milovati.

 

Kroz mene klize sjećanja, sva završavaju mojom očajnom čežnjom za ljubavi koju sam htio zaslužiti. Stidim se.

 

Uzeo sam papir i bušio ga škarama, zatim kemij­skom olovkom i konačno sam počeo pisati. O roditeljima, o sebi. Nisam se usudio prestati, možda nikada neću. Svega se sjetiti, da se više nikada ne ponovi, da ne bih nešto previdio, da ne oslijepim iznova.

 

Kad sam prvi puta napisao bratovo ime, zastao sam. Sjetio sam se kako me je otac učio plivanju. Bacio me je u vodu, progutala me i treperio sam od užasa dok sam gubio svijest na dnu bazena. Spasila me je misao na brata koji je bio odlični plivač. Ako je mogao on... Potjerao sam se uvis i prestao se bojati vode. Rekao sam sam sebi: “On nigdje drugdje nije postojao već samo u meni”. Ponavljao sam: “U meni...u meni...u meni...” i bilo je nečeg u toj misli što još nisam shvatio, učinilo mi se da sam iznova u bazenu i da počinjem u sebi osjećati silu koja će mi pomoći na površinu.