Sasvim je izvjesno da za arhitekturu, pogotovo onu izgrađenu, postoje povoljnija i manje povoljna vremena i okolnosti. Izmjenjivanja uzbudljivih i dosadnih graditeljskih pristupa jedna su od bitnih značajki arhitektonske kulture, a te oscilacije istovremeno proizlaze iz autonomnih, unutarnjih uvjetovanosti kao i iz ekonomskih, političkih, tehničkih i estetskih odrednica društvenog trenutka. Kao što je moguće i nužno slijediti teže raspoznatljiv, vijugav ali i neizbježan kontinuitet izvedbe pojedinih izuzetnih građevina, tako se paralelno daju raspoznati i čitave dekade koje su, u cjelini gledano, iza sebe ostavile skromne arhitektonske rezultate i četvrti obilježene lošim gospodarenjem prostorom.