Otkad arhitektura postoji, suočava se sa okolnostima koje su joj bile od pomoći ili su joj pak odmagale – današnje vrijeme nije u tom pogledu nikakva iznimka. S jedne strane možemo promatrati pravi procvat inovativnog gra|enja, koje je definitivno odstranilo dezorijentaciju 80-ih i početka 90-ih godina, te dovelo bez daljnjega do vrhunskih ostvarenja, a istovremeno podiglo nivo prosjeka. Zato je arhitektura medijski zanimljiva, sočna i narativna, ali nažalost ponekad i ekscesivna. Danak je to zakonitostima vladajuće pop-kulture, koja priznaje jedino buku. S druge strane su društvena važnost struke i s time povezana uloga arhitekta pale nevjerojatno nisko – djelatnost koja je svojedobno u svezi sa apsolutnom državnom moći planirala za tisuće prepuštena je sada na milost i nemilost neobuzdanom egoizmu i ignoranciji “apsolutnih vladara 600 m²”, što znači da su cijena i jeftinoća sve, pa su strukovna etika i integritet prvi koji uzmiču u borbi za svakodnevno preživljavanje.