Kad mi arhitekti razmišljamo o školama, obično razmišljamo o školskoj zgradi, ljusci, kompoziciji i konstrukciji, osvjetljenju, izboru materijala i kontekstu u odnosu na postojeći okoliš, dakle o elementima koji stvaraju odgovarajući estetski okoliš za potrebe učenja i prenošenja znanja. A pritom zaboravljamo da je od ljuske školske zgrade mnogo značajniji sadržaj obrazovnog programa, koji bi djeci već u najranijim fazama odrastanja morao pružiti više mogućnosti upoznavanja osnova prostornih, kompozicijskih i kolorističkih zakonitosti, što je već dugo praksa u skandinavskim zemljama i drugdje u svijetu.