Život na rubu

arhitekti Lea Pelivan, Toma Plejić /STUDIO UP, Ivana Franke, Silvio Vujičić
projekt Poslovna građevina Spectator grupe, Zagreb, Hrvatska
napisao Ivan Rupnik

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Na raspravi nakon predavanja koje je Joshua Prince Ramus održao 2008. u Zagrebu potegnulo se pitanje javnih natječaja i privatnih narudžaba. Dok je američko gospodarstvo već po­kazivalo neke znakove koji su jako zabrinjavali, hrvatski je gra­đevinski procvat praćen neviđenim brojem natječaja još bio u punom zamahu. Zanimljivo, Ramus je bio ponešto kritičan prema arhitektonskim natječajima ili konkretnije rečeno, pre­ma vrsti rada koju ti natječaji potiču – naime, izradi definira­nog plana u ranoj fazi projektiranja. Kao što je pokazala većina njegovih projekata, visoka razina arhitektonske inovacije pos­tala je moguća tek pomoću istraživanja, kao što je rad s klijentom, lokacijom, programom i nizom drugih mogućnosti koje iskrsavaju tijekom projektiranja. Ta senzibilnost koju je naslijedio od mentora Rema Koolhaasa, to surfanje po tržiš­nim silama, očito nije uobičajeno podvrgavanje arhitektova programa željama klijenta, koje se prečesto događa, pogotovo u komercijalnim projektima; umjesto toga, postiže se razmje­na između dva činitelja kako bi se u određenoj mjeri stvorila neodređenost u jednom vrlo determinističkom pothvatu, stva­ranju arhitekture.

 

Stupanj surfanja i razina neodređenosti u posljednjem projektu ureda Studio Up, poslovnoj zgradi za grupu Spectator na Radničkoj cesti, bili bi dojmljivi kod tvrtke s razvijenim procesom komercijalnih narudžaba klijenata. Taj projekt ove mlade tvrtke još više iznenađuje kad se uzme u obzir da je gotovo čitav njihov dotadašnji rad, pa i nagrađivana Gimnazija u Koprivnici, slijedio jedan vrlo različit model. Kao što su objasnili u jednom ranijem razgovoru, arhitekti su od početka tražili megaronsku jasnoću projekta, dijelom zato što je to tražio javni natječaj, a dijelom zato što su tako mog­li polako eksperimentirati, kao i koreografirati moguće programatsko i atmosfersko zaposjedanje tih krutih struktura, uvodeći postupak stvaralačkog projektiranja u proces izgrad­nje što je dalje moguće. Takva senzibilnost, neuobičajena u procesu otvorena natječaja gdje je početna gesta manje-više definirana, dosegnula je posve novu razinu artikulacije u projektu u Radničkoj.

 

Prije nego što prijeđemo na taj je­dinstven projektantski postupak i njegov proizvod, treba nešto reći o fenomenu Radničke ceste. Taj bivši konglomerat tvornica i malih kuća preobrazio se tijekom zadnjeg desetljeća u zagrebački fragment širom svijeta raširenoga generičnog grada, na žalost mnogih građana. Deseci klijenata i njihovih arhitekata opteretili su relativno uski pojas masama četvornih metara i ‘humcima građevinskih materijala’, gdje je svaki poje­dinačni izraz samo jačao jednoličan arhitektonski bijeli šum cjeline.

 

Teškoću rada na takvoj lokaciji dodatno su otežavale okolnosti pod kojima je Studio Up dobio narudžbu – preciznije rečeno, naslijedio je gotov i djelomično već izgrađen projekt. Grupa Spectator kupila je lokaciju i projekt u paketu, te je već izgradila temelje i podzemnu garažu prije nego što je zatražila od ureda Studio Up da samo preprojektira unutrašnjost, te da uskladi neke pregradne zidove i popravi fasadu.

 

Studio Up uočio je zanimljivu priliku u onome što se isprva činilo kao ograničen projekt. U konceptualnom potezu, koji se ne razlikuje previše od projektantske strategije koju su razradili u svojem natječajnom radu, artikulirali su postojeći projekt kao trodimenzionalan okvir, drugi uvjet lokacije, koji se treba ispuniti s 30 novih ćelija, koje su istovremeno i interijer i fasada. Tu su strategiju nazvali transvestizmom, dubokim korištenjem površinske preobrazbe kako bi se posve preobrazila sama priroda cijele zgrade. Preobrazba konstruktivnog rastera pos­tojećeg projekta u mjesto budućeg zaposjedanja nije im sa­mo pružila nov početak i prigodu da prošire projektantski proces od kompozicije do izgradnje, pa čak i do nastanjivanja, nego je omogućila i jedinstvenu suradnju s dva umjetnika: Ivanom Franke, s kojom su ranije surađivali na Venecijanskom bijenalu 2004., i Silvijem Vujičićem.

 

Prilagodljivost strategije transvestizma dobro je došla kad se rješavalo 5 300 četvornih metara ureda i pratećeg programa koji je trebao skupiti širok raspon komercijalnih usluga grupe Spectator, tada raspršenih po gradu Zagrebu, pod jedan krov u mikro-korporativnom kompleksu, mini megastrukturi. Trideset ‘novih’ ćelija umet­nutih u ‘postojeći’ okvir omogućilo je Studiju Up da razradi hibridan raspored velikih radnih prostora ureda, savršenog za eklektičnu mješavinu djelatnosti. Vrlo prostran hodnik omo­gućuje maksimalnu aktivnost na jednoj strani, a ćelije koje su konzolno izbačene preko ruba zgrade osiguravaju veliki stupanj privatnost na srednja tri kata; dok su u prizemlju prostori različitih mjerila, na posljednjem je katu veliki otvoren prostor koji definira ekstremno dug stol za sastanke.

 

Tih trideset će­lija omogućuje hibridni tip ureda s velikim radnim prostorom, a njihov materijalitet – kombinacija visoko reflektirajućega linoleumskog poda, reflektirajućega laminatnog namještaja duž zidova te sjajnih panela spuštenih stropova – stvara dojam viso­kih prostora, šireći jednoetažne prostorije u dvoetažne i troetažne. Asimetrično opterećenje ćelija u odnosu na osnov­ni volumen ploče stvara uvjete dvostruke fasade, stvarajući dojam eksterijera u proširenom hodniku, koji je pažljivo obli­kovan pomoću svijetlosivih sagova, golog betona i sivih pa­nela, te dojam unutarnjeg prostora i života na Radničkoj cesti. Proširenje fasade, zapravo prozorske klupčice, podsjeća na rane kuće Miesa van der Rohea, a poput tih projekata, zgra­da grupe Spectator ne briše jednostavno razliku između ono­ga vani i onoga unutra, nego omogućuje zaposjedanje na trajno pomičnoj granici, doslovno život na rubu. Po uzoru na još jedan miesovski potez koji se često krivo shvaća, ta du­boko prozirna, reflektivna i izbočena fasada oblikuje i koreografira kontekst neuglednog okoliša i lobotomiziranih fasada, umjesto da ih zanemari ili prihvati.

 

Ćelije ureda Studio Up, koje su se tvrdokorno ugnijezdile između zatečena betonskog okvira i prostora Radničke ceste, tek su prvi potez u procesu neodređena zaposjedanja. Osim što su blisko su­rađivali na konceptu ćelija, i Ivana Franke i Silvio Vujičić su svaki pridonijeli radovima koji zauzimaju razne prostore u projektu. Ivanin rad Svjetlosni tepih virtualno produžuje prostor recepcije, odražavajući logiku samih uredskih ćelija. Silvio se usredotočio na VIP salon, gdje izrađuje sustav podnih panela koji se sastoji od urezanih nađenih slika, kao i zavjese po mjeri koje će podijeliti taj golem prostor. Ta inicijalna i pro­vizorna zaposjedanja možda su tek početak jednoga kre­ativnog projekta koji će potrajati i nakon useljavanja u zgradu, jer klijenti izražavaju zanimanje za daljnje sudjelovanje tog tima u budućem stvaranju imidža (brandiranju) tvrtke pu­tem grafičkog dizajna i dizajna proizvoda, kao i održavanja raznih kulturnih događaja u zgradi. U sasvim privatiziranom i monofunkcionalnom prostoru Radničke ceste, ti budući pro­jekti nagovješćuju mogućnost stvaranja nečega nalik na javno ili barem polujavno područje.

 

Gledano unatrag, projektantski proces Studija Up za jednu od njihovih prvih izravnih, privatnih narudžaba u mnogo čemu oslanja se na jedinstven projektantski proces, koji su razradili kroz vatreno krštenje na otvorenim natječajima. Jasni megaronski okviri - volumen, koji su razvijali u natječajima, u ovom su slučaju zamijenile ‘profesionalne okolnosti pretvorene u fizički okvir’ u koji se useljava sadržaj u ovom projektu. Vrlo otvoreno i ne­određeno testiranje mogućih scenarija useljavanja, koje proširuje projektiranje na izgradnju, a sada čak i na useljavanje (zaposjedanje), održalo se i možda čak imalo koristi od izrav­nijeg odnosa s klijentima. Možemo se samo nadati da će opa­danje broja javnih natječaja u Hrvatskoj imati protutežu u ras­tućem broju rafiniranih ili barem pustolovnih klijenata, koji su spremni na pokuse u suradnji s arhitektima poput onih iz Studija Up. Vidjet ćemo.