ZPC: case-study za donjogradski blok

arhitekti 3LHD
projekt Zagrebački plesni centar, Zagreb, Hrvatska
napisao Maroje Mrduljaš

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Zanimljiva zagrebačka scena suvremenog plesa i izvedbenih umjetnosti s dugom tradicijom napokon je dobila uvjete za kvalitetan rad. Smješten u nutrini nevelikog dvorišta stotinjak metara udaljenog od glavnoga gradskog trga, Zagrebački plesni centar nastavlja se na tradiciju većine zagrebačkih kazališta i već bivših kina u centru grada, koja na različite načine koriste unutrašnjosti blokova kao svoj prirodni okoliš isprepleten s enformelom gradskog tkiva. Dvorišta i prilazi kazalištima nekonvencionalni su foajei na otvorenome, nemonumentalna i spontana proširenja kulturnih institucija koja se aktiviraju prigodom predstava, ali udomljuju i druge scenarije urbanog života. Takav je slučaj i sa ZPC-om koji je, uz dosta projektantskog napora 3LHD-a, udomljen u derutno tijelo zgrade bivšeg kina Lika.

 

Javni prostor dvorišta nije posebno raskošno dizajniran, nego je tek elementarno uređeno slojem novog asfalta i jednostavnim klupama, pri čemu je dužna pažnja posvećena očuvanju postojećih stabala. Integralni dio artikulacije otvorenog prostora je i razrada ‘ambijentalne signalizacije’, koju potpisuju Lana Cavar i studio Linked by Air. Grafičke intervencije u parteru najavljuju prisutnost ZPC-a već u Ilici, a kao dio integralnoga vizualnog identiteta provlači se kroz dvorište do svih elemenata interijerske signalizacije. Taj jednostavan i nenametljiv dizajnerski projekt razlikuje se od većine vizualno agresivnih elemenata urbane signalistike jer nema nagovaračku funkciju – neće sam dizajn privući posjetitelja u ZPC, nego on treba označiti mjesto i estetski se nadovezati na koncepciju projekta.

 

U samom dvorištu vlada ponešto komorna atmosfera jer nema praktički nikakvih javnih sadržaja, a i sama zgrada ZPC, koja zatvara stražnji perimetar bloka podno Griča, jest prema eksterijeru sasvim zatvorena. Tri plesna studija s pratećim sadržajima smješteni su unutar prilično skučenoga gabarita kinodvorane. Bivši ulazni prostor i stubište zamijenjeni su jedinom eksterijerskom novom strukturom – čeličnim kontejnerom u kojem je sklop s javnim prostorima: foajeom, stubištem i galerijom. Kontejner se razmata od partera dvorišta, priljubljuje i puže uza zgradu da bi se ‘zakačio’ na njenu krovnu terasu i oblikovan je tako da se nedvosmisleno čita kao autonomni, skulpturalni element s razlomljenom, zakošenom geometrijom, koja se jednako čita i u interijeru i u eksterijeru. Uvjerljivost i sugestivnost forme svakako treba pripisati i 3LHD-ovim istraživanjima kompaktnih slobodnih oblika. No, oblik i dispozicija kontejnera bitno su određeni i urbanističkim uvjetima i njegovim ‘izmicanjem’ od otvora na susjednim zgradama.

 

 

Pod foajea je lagano zakošen, vanjski gabariti i otvori također slijede neortogonalnu geometriju, pa prostor teče u sve tri dimenzije uza staru zgradu, čiji je zid i u interijeru ožbukan. Primijenjena su low-tech rješenja, ‘grubi’ materijali poput perforiranih i rastegnutih metalnih ploča/mreža i distorzirana geometrija, što sugerira ‘radikalnu estetiku’ blisku eksperimentalnom duhu scene suvremenih plesnih i izvedbenih umjetnosti. Detaljiranje i izvedba pak pokazuju projektantsku koncentraciju i preciznost, a pojedina rješenja, poput zastora koje je oblikovao studio I-gle, doprinose sofisticiranom dojmu. Same dvorane – glavna s teleskopskim tribinama i dvije za vježbe i probe su zajedno s pratećim sadržajima organizirane kao jednostavni i kompaktni trodimenzionalni sustav. Naročito je lijepa ‘bijela dvorana’ sa zenitalnim osvjetljenjem i pogledom koji se otvara prema ozelenjenom brežuljku. Ta dvorana ujedno je i direktno povezana s eksterijerom, što je čini i najugodnijim prostorom cijelog sklopa. Mogućnost povezivanja glavne dvorane s manjom dvoranom za vježbe, koja time postaje galerija, jest pak s čisto funkcionalnog stanovišta upitna jer se ne ostvaruje očigledno upotrebljivi prostorni međuodnos.

 

Potpuna zatvorenost kontejnera-foajea provocira pitanje: nije li se trebao ostvariti neposredniji kontakt interijera s dvorištem/trgom? No, jače rastvaranje kontejnera staklenim plohama narušilo bi integritet forme, a prikazivanje povremenih dešavanja u ulaznom prostoru ne bi bitno doprinijelo dinamičnosti dvorišne scene. Također, foaje posjeduje svoju autonomnu prostornu kvalitetu čemu doprinose zanimljivi prodori svjetla pripuštenog kroz slobodno razmještene proreze u kontejneru. Teoretski, s obzirom da postoji i bočni ulaz prilikom premijera ili drugih događanja, ostvariva je ‘kružna veza’ kroz foaje, no isključena je mogućnost da se dvorište i foaje povežu u jedinstveni prostor što, uostalom, sugerira i tretman partera koji je i materijalom i nagibom artikuliran kao produžetak javnog prostora. No, aktiviranje nutrine bloka nikako ne znači da interpolirana događanja moraju biti i sasvim direktno vizualno ili fizički povezana, a sasvim je legitimno da je foaje introvertan ako je artikuliran kao zanimljivi ambijent. Jedno od mogućih jednostavnih rješenja problema ‘slijepe’ ulazne fronte kontejnera bilo bi njegovo‘prelijevanje’ u neku vrstu urbanog mobilijara.

 

Odista poetična situacija ostvarila bi se otvaranjem dvorana za probe gdje bi plesni događaji postali dio scene dvorišta, čime bi odista profitirali i interijer i eksterijer, no ekstremna skučenost i konstrukcijski problemi spriječili su tu mogućnost. Svakako je dobro što je zadržana krovna terasa ljetnog kina, ne samo kao podsjetnik na taj već gotovo zaboravljeni oblik urbanog života, nego i kao još jedan otvoreni prostor koji može biti iskorišten na različite načine. Je li on trebao postati svima i uvijek dostupan produžetak otvorenoga javnog prostora, možda povezan i s parkovnim uređenjem obronaka Griča, drugo je pitanje.

 

Očito je da je odabrana zgrada postavljala mnogo ograničenja iako se nametnula i kao logičan odabir zbog vlasničkih okolnosti, lokacije i memorije prema prethodnom sadržaju. No, program se nije mogao razviti u opsežnijem gabaritu od onoga zatečenoga što bi otvorilo mogućnosti za ostvarivanje dodatnih arhitektonskih kvaliteta. Planirano koloniziranje segmenata susjednih kuća sigurno bi pridonijelo i boljoj funkcionalnosti same intervencije i živosti samog dvorišta. No, revitalizacija bloka ne znači i njegovo zagušenje nego, upravo suprotno, oni mogu postati sadržajni, ali i mirniji gradski ambijenti. Tek treba razviti kulturu života u unutrašnjosti bloka kao smirenijeg kontrapunkta gustoći kakvoj susrećemo u ritualima estradne ‘špice’ Bogovićeve ulice.

 

Treba podsjetiti da je prenamjena kina Lika u ZPC dio cjelovitog programa obnove kinodvorana u vlasništvu privatiziranog Kinematografa oko kojeg se angažirao Gradski ured za kulturu Grada Zagreba početkom dvijetisućitih. Taj proces je rezultiralo i u obnovi kina Apolo, koje danas koristi kazališna družina Histrioni, a taj je zahvat također projektirao 3LHD. Sudbina bivših kina, pa time i donjogradskih dvorišta analizirana je i studijom proširenje kina Zagreb u Cvjetnom bloku za što je zanimljiv projekt izradila Produkcija 004. Dakle, prije desetak godina razmatrana je razmjerno konzistentna namjera rekonstrukcija bivših kina što je mogao biti dio održivog scenarija za obnovu i razvoj blokova upravo zato jer je u toj inicijativi došlo do produktivnog razgovora gradskih vlasti, protagonista kulturne scene i arhitekata sa svojim prijedlozima. Iako su to bile točkaste intervencije, one su mogle poslužiti kao podloga za razvoj decentralizirane mreže javnih kulturnih sadržaja u Donjem gradu čime bi se jasnije definirao i njegov identitet i socio-ekonomska budućnost. No, Grad očito nije imao snage, a vjerojatno ni interesa da takav scenarij u cijelosti provede i razvije do razine urbanističkog modela. Važno je znati da su protagonisti nezavisne kulturne scene počeli napušteno i neuređeno kino Lika koristili još od 2001. i tako vjerno demonstrirali njegove potencijale. Naravno da to nije samo po sebi sačuvalo taj prostor od drugačijeg razvoja situacije (primjer tomu je neizvjesna sudbina bloka Badel), ali su nezavisne inicijative napuštenom kinu Lika priskrbile određeni simbolički kapital i konkretne argumente o potrebi njegovog stavljanja u javnu i kulturnu funkciju.

 

Načini korištenja i održivost institucije tipa ZPC-a tek treba biti provjerena kroz kulturni menadžment aktera kojima je ona povjerena na upravljanje. Također, na ZPC će utjecati i dinamike same scene izvedbenih umjetnosti, ali i kulturne politike na razini grada i države. U tom smislu scenarij revitalizacije Donjeg grada kroz kulturne sadržaje je nedjeljiv od sposobnosti protagonista kulturnog života da se i programski i financijski skrbe za te prostore, a jasno je da urbanizam sam po sebi nije garancija uspješnosti takvih strategija. Nadajmo se da će i drugi prijedlozi za obnovu blokova koji su upravo u procesu projektiranja, poput proširenja Akademije likovnih umjetnosti, doživjeti svoju realizaciju i pokazati sve potencijale preoblikovanja blokovske strukture u društveno koristan i socijalno stimulativan okoliš.