Hotel Grand na Lopudu

arhitekt Nikola Dobrović
projekt Grand Hotel, otok Lopud, Hrvatska
napisao Krunoslav Ivanišin

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Dvorac ima višestruke ulaze čija pravila korištenja i lokacije nisu dobro poznate. Hotel u Americi ima bezbroj glavnih i sporednih ulaza koje nadgledaju bezbrojni čuvari, ima čak i ulaze i izlaze bez vrata. Ipak nam se može učiniti da jazbina u priči s tim imenom ima samo jedan ulaz; najviše što životinja može je sanjati o drugom ulazu koji bi služio samo za nadgledanje. Ali to je zamka koju su priredili životinja i sam Kafka; čitav opis jazbine služi za zavaravanje neprijatelja...

(Gilles Deleuze, Félix Guattari: Kafka, Pour une Littérature Mineure)

 

Po sebi i u svom prostorno-vremenskom kontekstu ukupno djelo Nikole Dobrovića u Dubrovniku dovoljno je obimno i prepoznatljivo u kontinuitetu nastajanja pojedinih dijelova da otvara uistinu široke mogućnosti najrazličitijeg tumačenja. Budući izvan “centra” i bez pripadnosti nekoj određenoj “školi”, nije u našoj literaturi dovoljno valorizirano.1

 

Arhitekt Nikola Dobrović djelovao je u Dubrovniku od početka tridesetih do II. svjetskog rata i u tom razmjerno kratkom vremenskom razdoblju projektirao je i uglavnom izveo niz obiteljskih kuća, javnih zgrada i tzv. parkovnih uređenja.

 

Rođen 1897. u Pečuhu, diplomirao je 1923. na Odsjeku za arhitekturu Visoke tehničke škole u Pragu. Nakon II. svjetskog rata djeluje u Beogradu, 1963. izabran je za dopisnog člana izvan radnog sastava Odjela za likovne umjetnosti JAZU. Za hrvatski kulturni prostor značajni su i Dobrovićevi prvonagrađeni projekti na međunarodnim natječajima za Banovinsku bolnicu i kupalište Bačvice u Splitu iz 1930., natječajni projekt bolnice u Zagrebu iz 1931., poslijeratni prijedlog regulacije prometa na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ali ne manje i opsežno teorijsko djelo, često baš o problematici arhitekture novog Dubrovnika.

 

Ključna osoba međuratne modernizacije dubrovačke kulturne sredine bio je umjetnički kritičar Kosta Strajnić, značajan i kao autor prvih Plečnikovih i Meštrovićevih monografija. Za Strajnića, prema egzaltiranoj poslijeratnoj ocjeni Nevena Šegvića “advokata Le Corbusiera”2, moderna arhitektura, kao jedini izraz prikladan prostoru nove nacije, logičan je završni stupanj organskog, uvezenim historicizmima prekinutog, razvoja stilova u izuzetnoj povijesti arhitekture Dubrovnika.

 

Ovu jedinstvenu Strajnićevu viziju modernog Dubrovnika dijelio je i u fragmentima konceptualne cjeline ostvario jedino Nikola Dobrović. U publikaciji Dubrovnik bez maske, uzaludni napori i teška razočaranja Strajnić je opisao neobične okolnosti Dobrovićeva pojavljivanja u uspavanoj i konzervativnoj dubrovačkoj kulturnoj javnosti. Nikola Dobrović se, naime, uz Ivana Meštrovića, Josipa Plečnika i Edu Šena, pojavljuje kao svjedok obrane na suđenju Kosti Strajniću, čiju je oštru kritiku upućenu kvazitradicionalnoj gradnji današnjeg Hotela Excelsior na Pločama projektant doživio kao osobnu uvredu.

 

U istoj knjižici donosi Strajnić ogledni moderni projekt za Dubrovnik, za Hotel Kursalon na Pilama, koji je 1929. besplatno, “kako bi se investitor odgovorio od historicističke gradnje”, na Strajnićevu zamolbu izradio arhitekt Nikola Dobrović. Kako “naši ljudi misle da je patriotska dužnost biti konzervativan u svemu, pa čak i u arhitekturi”3, ovaj je Dobrovićev projekt ostao na papiru. Uskoro, međutim, zahvaljujući progresivnim pogledima nekoliko dubrovačkih građanskih obitelji dobiva arhitekt Dobrović niz narudžbi za projekte više obiteljskih kuća, dvaju hotela, dijeli nagradu na natječaju za Gradsku kavanu s Kauzlarićem i Gombošem, kreativno intervenira u prizemlju renesansne palače Sponza i tako ostvaruje sasvim sigurno najznačajniji opus moderne arhitekture na području čitave Dalmacije.

 

Hotel Grand na otoku Lopudu Dobrović je projektirao 1934., a sagrađen je 1936. godine. Izvorno je hotel bilo “L” tlocrtnog oblika, a tek kod temeljite obnove osamdesetih godina promijenjena je prvotna struktura dogradnjom stražnjeg krila, u oblicima koji ponavljaju Dobrovićev vokabular. Zgrada hotela povučena je od regulacijske linije uz rivu u dubinu parcele, pred hotelom je osno komponirani javni park, drvored palmi s vidikovcem na ulazu u park i promenadom do pristupne terase hotela, sa strane koje se nižu otvoreni javni prostori s različitim vrstama suptropskog zelenila i armiranobetonskim parkovim namještajem.

 

U plastičkom jedinstvu, od dizajna pejzaža do dizajna minimalne ugrađene opreme u hotelskim sobama, park pred hotelom i sama zgrada najznačajnije su Dobrovićevo djelo iz tog razdoblja i izuzetna konceptualizacija mediteranskog podneblja u dosljednom modernom jeziku arhitekture. Kontradikcija sudbine modernog doba uz ovo njegovo ostvarenje vezala je tragičan povijesni događaj: tijekom II. svjetskog rata u to zdanje fašisti su dovodili Židove uhićene na dubrovačkom području. Na postaji tragičnog putovanja, u hotelu je bilo zatočeno “sveukupno, kako se u literaturi navodi, oko 600 do 700 zatočenika”.4

 

Moderna kuća iz tridesetih godina je naravno stroj, u ovom slučaju ne samo u smislu podražavanja forme. Funkcionalnost, kao bezuvjetna komponenta Dobrovićeve konceptualizacije suvremenosti, čitljiva je i u strojnoj estetici zgrade, metaforičnosti forme slične stroju. No funkcionalnost je ovdje glavni sadržaj arhitekture: sve što je prisutno u formi nije suvišno u konstrukciji. Strojni karakter zgrade pregnantan je i u tehničkom aspektu funkcije – od odvodnje oborina s ravnog krova do rješenja instalacijskih sustava. Konstrukcija je skeletna, armiranobetonska, prizemlje je otvoreno, na stupovima, krov je ravna, aktivna paluba, otvori u zidu su trakasti prozori... u ovoj je kući Dobrović dosljedno ostvario pet lekorbizjeovskih načela. Strojni karakter kuće-broda podcrtan je natpisima izvedenim oduzimanjem u oplati u armiranobetonskim parapetima terasa. Na ulazu u park je polucilindrični vidikovac, “komandni most” s natpisom “Hotel Grand”, a uistinu jedinstven kuriozum je potpis arhitekta izveden na isti način uz ulaz hotela slovima visokim oko 20 cm. Pregnantna funkcionalna dispozicija prostora, otvorenih funkcija, traktova sa sobama i pogona hotela, sadržajno je naglašena diferenciranjem vanjskih i unutarnjih prostorija oblaganjem i bojanjem površina betonskom glazurom, prekinutom trakama žala (kameni obluci), drvenom oblogom stupova u vanjskom i unutarnjem prostoru, isticanjem danih karakteristika industrijskih materijala ili njihovim mijenjanjem površinskom obradom.

 

Turizam u suvremenom smislu na otoku Lopudu započeo je otvaranjem Hotela Grand. Njegovom izgradnjom takozvana turistička ponuda otoka, u jedinstvenom prirodnom fenomenu Elafitskog arhipelaga bogatog kulturnim naslijeđem slavne Republike, bitno je unaprijeđena. Stvaranjem jedinstvenog mjesta – (hotela) broda s komandnim mostom na ulazu u drvored tropskih palmi i teniskim igralištem i tribinama na ravnom krovu, te inscenacijom prizora vremena – putovanja (brod), egzotike (palme) i hedonizma (tenis), Dobrović omogućava generiranje dotad neviđenih formalnih i sadržajnih atrakcija u životu mjesta uz more. Agave koje rastu u zraku, na armiranobetonskim pergolama podignutima nad terasama na tamnim borovim letvama obloženim stupovima, paradigma su potpunog oslobođenja u avangardnom mišljenju arhitekture. Bijeli, od tla podignuti volumen, stroj za uživanje, zabavu i putovanje u geometrijskoj šumi vitkih palmi danas je vizualni reper u silueti slikovitog mjesta. No, višestruka sinteza forme i sadržaja u putovanje + egzotika + hedonizam, metaforu turizma, samo je jedan od aspekata ovog kompleksnog djela, kojim autor osvaja polje programirane suvremenosti.

 

Kultura partikularne forme bliži se svom kraju. Kultura postavljenih odnosa je počela. (Piet Mondrian)

 

Hotel i park implementacija su upravo ovog prostornog koncepta. Od cjeline do detalja kompozicija je dinamična, dizajnirana za percepciju iz kretanja, bilo u cjelini izvornog i antropogenog pejsaža pri uplovljavanju broda u luku, bilo u sekventnom prodiranju kroz dubinu parka u unutrašnjost hotela. Sekventni karakter percepcije prostora u prolasku promenadom parka postignut je njenim postavljanjem u os izmaknutu iz težišta kompozicije volumena i nizanjem niša, vanjskih prostorija parka uz nju.

 

U ovom djelu moderne arhitekture sintetizirana su načela više njezinih sastavnica: lekorbizjeovskog purizma u smislu kombiniranja duha ere strojeva s klasičnom vrijednosti mjesta, srednjoeuropske moderne tradicije u aspektu minimalnog dizajna i razmjerne zatvorenosti na stupovima podignute forme, organičke tradicije u mekanom povezivanju s pejsažem, De Stijla u eksperimentu kreiranja plastičkog totaliteta. Transponiranje ovih načela iz univerzalne svojine čovječanstva u vlastitu, osebujnu inačicu internacionalnog modernog vokabulara čini Grand hotel velikim djelom, a njegova autora velikim protagonistom europske moderne arhitekture.

 

Pronaći uporište projekta hotela, ali i čitavog Dobrovićeva dubrovačkog opusa u tradiciji regije moguće je jedino u njegovom vlastitom teorijskom djelu o predmetu. Nakon zatvaranja opusa II. svjetskim ratom, u studiji o tradicionalnoj arhitekturi Dubrovnika, anticipirajući prostorne probleme skore budućnosti, opisao je Dobrović najbitniju sadržajnu odrednicu vlastitog djela: “Vrtovi su vitalni urbanistički delovi savremenog i budućeg suptropskog grada koji u nedostatku zelenila, voća i povrća treba da teži za proširenjem i spajanjem što većih zelenih površina. Nekadašnji vlasteoski vrtovi, u svoje vreme simboli intimne odvojenosti privilegovanih, treba da se u duhu savremene demokratske urbanistike i u okviru novog integralnog gradskog prostora sastave sa opštim zaštitnim zelenim pojasom i tako stave u službu narodu. O njima treba voditi strogo računa pri postavljanju urbanističke osnove novog Dubrovnika.”5. Hotel Grand fragment je ove jedinstvene projekcije grada: u duhu “suvremene demokratske urbanistike”, Dobrovićeva originalnog doprinosa regionalnom i urbanističkom planiranju, zgrada je povučena u dubinu parcele, a park pred njom otvoren javnosti. Armiranobetonska ležaljka među deblima tropskih palmi kao fragment ostvarenja projekcije novog grada sažima u sebi težnju arhitekta moderne da služeći prosvijećenom investitoru služi i potrebama javnosti i tako ostvari prostorni okvir demokratskog društva budućnosti.

 

Upravo kroz taj, uvjetno socijalni aspekt svog djela stvara Dobrović osnovu angažiranog, u framptonovskom smislu kritičkog regionalizma Dubrovnika i Dalmacije: “Kao u ranija vremena arhitekti treba da se služe najmodernijim sredstvima, materijalom i konstrukcijama i da se pritom rukovode istim duhom i pravilima urbanističkih i arhitektonskih principa kojima su se rukovodili stari majstori ovoga grada. Jedino na taj način moći će se stvoriti specifični dubrovački umjetnički ambijent.”6

 

epilog:

Na strmoj padini okrenutoj moru, u silueti istog mjesta Lopuda sagradio je Nikola Dobrović tri godine kasnije luksuznu obiteljsku kuću za odmor, Vilu Vesna. Poslijeratni vlasnik vile, iz njemu znanih razloga, dao je zazidati glavni ulaz u vrt, a kao uvjereni internacionalist na kameni vrtni zid postavio je natpis iz velikih, žalima obloženih betonskih slova: “UNU HOMARA SORTO – UNU HOMARA LINGVO” (Jedan ljudski rod – jedan ljudski jezik). Sjajnog li doprinosa diskusiji o jeziku ili arhitekturi. Dakle, esperanto.

 

1      Marina Oreb Mojaš: Materijal, simetrija, brod; Arhitektura, Zagreb, 1984.; Krunoslav Ivanišin: Arhitektura faustovskih meditacija, ^IP, Zagreb 1997.; K.I.: referat na simpoziju Arhitektura Dubrovnika nakon pada Republike, Interuniverzitetski centar Dubrovnik 1998.

2      Neven Šegvić: Prilog razumijevanju razvitka moderne arhitekture; Matica hrvatska, Zagreb, 1946.

3      Kosta Strajnić: Dubrovnik bez maske, uzaludni napori i teška razočaranja, pišćeva naklada, Dubrovnik, 1930.

4      Bernard Stulli: Židovi u Dubrovniku, Židovska općina Zagreb, 1988.

5      Nikola Dobrović: Dubrovački dvorci, Urbanistički zavod NR Srbije, Beograd, 1946.

6      Nikola Dobrović: Spasavajmo Dubrovnik, čuvajmo njegov istorijski karakter, Tribuna 84, Dubrovnik, 1930.