Zlatko Ugljen, ili o porijeklu ljepote/ Jedna intimistička varijacija


napisao Ivan Lovrenović

 

Kakvo iskustvo; kakvo izravno, doživljeno iskustvo Ugljenove graditeljske meštrije imaš koje bi te osposobilo da se o njoj usudiš govoriti – barem kao uživalac, ako već ne možeš kao poznavalac? Što su oči vidjele, što druga čula zabilježila, pa ostalo utisnuto u doživljaj koji, živ i obnovljiv, traje ne podliježući trošenju?


Zahvaljujući divljaštvu rata i tranzicije (teško je reći koje je od kojega gore, herostratskije), dva Ugljenova ostvarenja iz te osobne evidencije, dva neponovljiva i neprežaljena remek-djela, ionako postoje još samo u sjećanju: hotel Ruža u Mostaru i hotel Bregava u Stocu. Čime još raspolažeš: kapela u Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, crkva Sv. Petra apostola u Tuzli, hotel Kalin u Bugojnu, „Bijela džamija“ u Visokome, Narodno pozorište u Zenici, crkva Sv. Marka na Plehanu, Dom Hasana Kjafije u Pruscu...