Ludwig muzej - Muzej suvremene umjetnosti u Budimpešti od 6. veljače 2014. do 9. ožujka 2014. ugošćuje internacionalnu izložbu pod nazivom 'Tranzicija i Tranzicija' crnogorskog kustosa Petra Ćukovića. Tri različita umjetnička iskustva, ono Josipa Vanište, Olega Kulika i Plavih nosova (Alexander Shaburov i Vyacheslav Mizin), spojena su zajedničkim nazivnikom: proučavanje dramatičnih društvenih događanja u prostorima tranzicije. Tema izložbe jest razumijevanje vremena, simbolički označenog padom Berlinskoga zida. Proturječnost postsocijalizma kao epohe očituje se i samim pojmovnim određenjem, budući da mu je početak definiran završetkom. Sadašnjost tu tjeskobno lebdi između kraje jedne ere, koju pokušava zakopati, i utopijske skice koju opetovano ne uspijeva realizirati. Sam termin 'tranzicija', kao označitelj prelaska iz jednog stanja u drugo, izražavajući neke činjenice o stanju određenog društva, u opasnosti je da istodobno postane trop, upotrebljavan za različite vrste pojava i događanja unutar određenog društva. Izložba je realizirana suradnjom Ludwig muzeja, Muzeja Avangarde i Kolekcije Marinko Sudac.

Josip Vaništa, doajen hrvatske neoavangardne umjetnosti, osnivač i član znamenite umjetničke grupe 'Gorgona', u skladu s 'mirnoćom', 'svedenošću' i kontemplativnim karakterom svojeg ukupnog umjetničkog opusa, u svakom pogledu odmjereniji u situacijama kada na kolažima formata A4 prati tranziciju hrvatskog društva od početka rata do početka trećega tisućljeća. Slaganje raznorodnoga novinskog materijala po Vaništinom ključu, premda hladno i promišljeno te blisko njegovim dnevničkim zapisima, zabavno je štivo na račun hrvatske svakodnevice i njezina nadrealizma.

Oleg Kulik, Rus ukrajinskog podrijetla, najprepoznatljiviji je po svojem tzv. animalističkom ciklusu gdje preuzima identitet životinje, kao i po radikalnim performansima i akcijama. Smatran je jednim od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji umjetnik u domeni surovog naturalizma i provokativnih ekspresija. Ovaj zoomorfni identitet postao je Kulikov zaštitni znak 1990-ih. Radikalni performansi, jednako uz fotografiju i video, reakcija su na brutalnu realnost postsocijalističkih društava, povijesno duboko paradoksalnog vremena.

Ruska grupa Plavi nosovi (Alexander Shaburov i Vyachelav Mizin) jedan su od najzanimljivijih fenomena u umjetničkom svijetu 21. stoljeća. Iako je njihov izraz izrastao  na tradiciji ruskog apsurda, on je popularistički i teži biti razumljiv i pristupačan bez pretencioznosti. Grupa se u svojim fotografijama i videoinstalacijama bavi svakodnevnim klišejima na humorističan, samoironičan i ciničan način.

www.ludwigmuseum.hu

---

IZ ARHIVA TRANZICIJE
Oko kraja vijeka

Petar Ćuković

Od ključnih povijesnih događaja 20. stoljeća pad Berlinskog zida možda je postao sublimna simbolička slika, snažna uporišna metafora, sveprisutni trop u različitom označavanju razmeđa epoha: u socijalnom, povijesnom, ekonomsko-političkom, kulturno-umjetničkom polju. Vrijeme kao da je podijeljeno na ono prije i ono poslije ovog Pada.  Termin tranzicija, koji se nužno veže uz ovo vrijeme, postao je trop. Označavajući prijelaz iz jednoga (komunističkog) društvenog sustava u drugi (kapitalistički), postao je i svojevrsno opće mjesto, koji se upotrebljava za sve i svašta. Ideje prijelaza iz jednoga (lošeg), nezdravog, povijesno samourušenog i slomljenog, negativnog društveno-političkog sustava (komunističkog) u jedan (dobar), zdrav, povijesno samopotvrđen i osnažen, pozitivan (kapitalistički), iza svega toga ostajala je najčešće sklonjena i neprozirna ideja surove privatizacije, divlje prvobitne akumulacije/otimačine kapitala u novoj povijesnoj redakciji, s novim protagonistima, i novim, bezdušnim moralom. Proces prijelaza bivšega komunističkog Istoka iz komunizma pokazao se kao privatizacijska drama koja se odigrala izvan svih uobičajenih konvencija.

Referiranje na vrijeme tranzicije, odnosno na vrijeme surove, nekontrolirane privatizacije, jedino je, međutim, zajedničko dvojici autora - Olegu Kuliku i Josipu Vaništi, jer pripadaju različitim kulturno-umjetničkim kontekstima, pa donekle i političkim. Vaništa je u formatu svojevrsnoga dnevnika umjetnika radio tijekom 'tranzicijskih' devedesetih godina prošloga stoljeća. On je 'monah tišine', posvećenik 'praznine' i 'bjeline', smireni meditativac i melankolik, mirnoćom i misaonom koncentracijom udaljen od svijeta i aristokratski zagledan u ono 'najviše' i 'nedostižno', kako se dakle upravo on, i upravo takav, zagledao u najsirovije orgije realnog, u samo dno 'tranzicijskog' vremena, u komu se u začaranu, nerazmrsivu mrežu spliću krvavi rat, bezumna politika, bezdušna tajkunsko-profiterska ekonomija, goropadni nacionalizam, patetično-agresivna Crkva, plitkoumna estrada i sluganski mediji, proizvodeći golemu, gotovo nemjerljivu ljudsku nesreću? Konstanta u njegovom radu je nevidljivo, a kao aktivni konstituent njegova djela je sklonost prema redukciji. Njegov osnovni, zapravo jedini materijal su isječci iz dnevnih ili periodičnih novina, koji se onda lijepe na bijeli papir A4 formata. Vaništini posljednji kolaži predstavljaju 'lice samog užasa kroz koji prolazimo'. Točnije govoreći, ovaj 'tranzicijski užas'. U različitim zemljama obilježilo je donekle različito događajno, ali isto tako i različito simboličko iskustvo, svakako zasnovano na specifičnostima odgovarajućih tradicija.

Globalne su 'oči' s posebnom pozornošću bile okrenute prema onome što se događalo u SSSR-u. Vlasnik svega u zemlji bio je apstraktni 'sovjetski narod', sada je na njegovo mjesto došao tjelesno-konkretni oligarh, bivši direktor tvornice; umjesto intelektualnih apstrakcija koje su imale tako veliki značaj u ruskoj umjetnosti cijelog XX. stoljeća, pojavila se 'neposredna realnost'. Ruski umjetnici 1980-ih naglašavaju svoju različitost, u internacionalnim odnosima.  Instalacija je postala glavna forma ruske umjetnosti 1980-ih i 1990-ih godina. Ovaj socio-politički povijesni kontekst predstavljao je i vremenski okvir u komu se na umjetničkoj sceni Rusije, točnije u njezinim moskovskim krugovima, pojavio i počeo djelovati pridošlica iz Kijeva Oleg Kulik. On se aktivno odnosi prema ideološkoj društvenoj sferi. Nadovezuje se na Maljevičevu praksu osmišljavanja vlastitih izložba kao osnovnih instrumenata propagande njegovih suprematističkih ideja, odnosno na činjenicu da je svaka njegova velika samostalna izložba bila svojevrsna demonstracija konceptualnog 'idejnog rada'. Premda će se ideji prozirnosti povremeno vraćati i 1990-ih, radikalno izmijenjeni karakter socio-kulturne stvarnosti u Rusiji tijekom ovog posljednjeg desetljeća XX. stoljeća, ponajprije svojom brutalnošću, usmjerili su umjetnikove interese od pomalo apstraktnih intelektualnih refleksija o stvarnosti uopće, zasnovanih na analizi medijaliziraane čulne percepcije. Upravo ova brutalna 'neposredna realnost'  provocirala je radikalni akcionizam, najznakovitiju umjetničku pojavu na moskovskoj umjetničkoj sceni ovog desetljeća, 'umjetnost žestokih, gotovo egzibicionističkih performansa, u kojima su aktualizirani tjelesnost, fizička opasnost, etika. Kulikov rad uključuje animalistički ciklus performansa i akcija, tzv. 'zoofrenijski program', od kojih je Bijesni pas amblem njegove umjetnosti devedesetih.

Na samom kraju desetljeća, pa još u osvit 'novog tisućljeća', pojavila se umjetnička grupa Plavi nosovi. Pojava ove grupe, čiji su članovi Aleksander Shaburov i Vyacheslav Mizin, označila je i izvjesnu smjenu generacija u suvremenoj ruskoj umjetnosti.  Grupa se bavi svakodnevnim klišeima do razine samoironije. Glavni mediji su video ili fotozapisi.  Grupa pokazuje sklonosti prema 'populističkim', 'malim' i nepretencioznim, razumljivim formama umjetničkog izraza i sl. 'životnim' sadržajima, točnije ključnim sadržajima kojima se životni prostor oblikuje s pomoću glavnih medijskih kanala. Kao što i sami kažu, njihov rad je 'narodan', razumljiv i po formi i po sadržaju svima. Lice aktualnog stoljeća, znaju to dobro Plavi nosovi, sad zahtijeva nove umjetničke fantazme i slike.