Svjetlo u prostoru početak je arhitekture i početak prostornog doživljaja. Tek preko svjetlosti prostor postiže svoju istinitost. Prostor se rađa iz svjetla i
odražava široku paletu boja, intenziteta, pokreta, metafora,
dana i noći.
Heinz Tesar, Monografija, 1995.

Tokovi svjetlosti u mijeni godišnjih doba, sunčanih i tmurnih sati, odre|uju specifičnost prostornog doživljaja Tesarove crkve na rubu Donaucityja, nove, arhitektonski eksponirane bečke četvrti na obali Dunava. Svjesna težine zadatka, bečka je dijeceza 1998. godine raspisala pozivni natječaj u kojem
je sudjelovala čitava plejada austrijskih arhitekata: Domenig, Peichl, Henke-Schreieck, Kada, Piva. Žiri pod predsjedanjem Borisa Podrecce odlučio se za projekt Heinza Tesara, arhitekta evangeličke crkve u
Klosterneuburgu kraj Beča 1995.
te više crkava u salzburškoj regiji – Schleedorf 1974., Unternberg
1979., Kleinarl 1986.
Mjesto za crkvu, u sjeni masivnog, prilično banalnog kompleksa UNO-Cityja iz sedamdesetih, okruženo poslovnim neboderima i prometnicama, nije moglo biti nepovoljnije. Arhitekt reagira na nedefinirano mjesto metodom kontrasta. Tamo gdje drugi grade
u visinu, on se ukopava. Crni
korpus crkve upušten je, moglo bi se reći i urezan, u masivnu betonsku ploču, na kojoj je izgra|ena čitava četvrt, a koja prekriva gradsku autocestu.
Visinski skok bazične konstrukcije iskorišten je za osvjetljenje podrumskog dijela crkve namijenjenog pastoralnom centru. Prema glavnom prometnom smjeru
i prema stanici podzemne željeznice crkva se pokazuje kao dvoetažni objekt. Okružena visokim zgradama, crkva izbjegava svaku vertikalu, pa se tako odriče i zvonika, koji je nadomješten jednostavnim čeličnim okvirom s ovješenim zvonima. Svojim položajem na zelenom obronku uz crkvu, ovaj urđ|aj pridonosi
atmosferi bliskosti i otvorenosti.
Sistem dihotomija konzekventno je proveden u čitavom kreativnom procesu, pa slijedeći taj sistem možemo naći jednu od mogućnosti približavanja ovom, tek na prvi pogled hermetičnom objektu. Zatvoreni tamni kubus ovojnica je prostora intenzivnog svjetla. Crnina pročelja prekinuta je rojevima
sjajnih točaka. Radi se o čeličnim pločama, što ne odijevaju samo pročelja već i peto pročelje – krov,
a koje su svoje tamne prelijevajuće nijanse dobile u galvanskoj kupci s kromnom kiselinom. Točkastim bušotinama – ranjavanjem opne, prava je priroda materijala opet postala vidljiva. Točke hladnoga sjaja reflektiraju svjetlo i relativiraju težinu tamnog korpusa. Istu je metodu arhitekt Tesar upotrijebio 1992. godine pri izradi “Mjesečevog stupa”, važnog elementa
oblikovanja glavnog trga grada Kapfenberga.
(...)

Light in space is the beginning of architecture and the
beginning of spatial sensation. Only through light does space reveal its essence. Space is born from the light and reflects
a gamut of colours, intensities, motions, metaphors, day and night.
Heinz Tesar, Monograph, 1995

The flow of light changing with the seasons and with the bright and dark hours of the day imbues with a specific
sensation the space of Tesar’s new church at the edge of Donaucity, a new conspicuous Viennese quarter on the banks of the Danube. Aware of the challenges, the Viennese Diocese invited the most prominent Austrian architects such as Domenig, Peichl, Henke-Schreieck, Kada, and Piva to enter the competition. The jury chaired by Boris Podrecca decided to give the award to the entry of Heinz Tesar, the architect of the evangelical church in Klosterneuberg near Vienna, completed in 1995, and several churches in the Salzburg
region: Schleedorf 1974, Unternberg 1979, and Kleinarl 1986.
In the shadow of the massive and quite banal UN International City complex of the 70s, and surrounded by office skyscrapers and roads, the church’s location could not be more disadvantageous. The architect responded to the indistinct location using the method of contrasts. Where
one would normally rise high,
he dug in. The black body of
the church is sunken or, rather, cut into the massive concrete deck which dominates the
entire quarter and spans the
city motorway. The upward motion of the basic structure serves to bring light to the basement section of the church accommodating the parish centre. The church faces the main road and the underground station as a two-storey building. Surrounded by high-rise architecture, it avoids even a
hint of a vertical, thus
renouncing the bell tower, which is replaced by a simple steel frame with pending bells. Its position on the green slope by the church contributes to an atmosphere of closeness and openness.The creative process is consistently dichotomised throughout, allowing the viewer to approach this seemingly hermetic building through this principle. The closed and dark body encloses space of intense light. The blackness of the façades is interrupted by swarms of light dots. The façades consist of steel panels extended to the fifth façade,
that is, the roof. These panels obtained their iridescent dark colour in a galvanic pool with chromic acid. The holes bored through the membrane prompt the true nature of the material. The cold light emitted by these dots/holes relativises the heaviness of the dark solid. Tesar used the same method
in 1992 to make the “Moon column”, an important formative element of the main square in Kapfenberg.
(...)