|
Moja
ženska ustaje ujutro u šest da ne zakasni na posao u tvornici.
Išulja se tiho kao lasica i nikada ne znam poljubi li me na odlasku.
Kad se probudim, njen je jastuk već hladan. Opasna hladnoća zrači
odande i, izbjegavajući jezivu šutnju, odbauljam u kuhinju, otvorim
hladnjak i doručkujem uobičajenu bocu piva; njegov hladan, muklo
taman sadržaj razlije se po nutrini moga tijela kao ugodan zaštitni
film i kad je boca prazna moje su osjetljive probavne sluznice
već sigurno odvojene od maglenog ljubljanskog zraka te se mogu
bez velika straha uputiti na gradske ulice.
Već je prošlo gotovo deset godina otkako svako jutro na isti način
prelazim put do knjižnice – tamo me u čitaonici čeka knjigama
prekriven stol, za koji nikada nitko ne sjedne osim mene. Ako
koga u mojoj odsutnosti i privuče, znam da mu ljubazne knjižničarke
nešto šapnu na uho i čovjek se u trenu predomisli i pođe za drugi
stol.
(...)
|
Every
morning my girlfriend gets up at six to make it to the factory
on time. She steals away like a weasel and I never know if she
kissed me on her way out. When I wake up, her pillow is already
cold. It emanates a deadly coldness and I crawl away from the
creepy silence into the kitchen, open the fridge and have my usual
bottle of beer. Its cold, dull and dark contents spread over my
insides like a comforting protective film and by the time I finish
the bottle, my digestive mucus is securely detached from the foggy
air of Ljubljana, allowing me to walk its streets without fear.
This ritual to get me to the library has been going on for almost
ten years now. There, in the reading-room, is a desk loaded with
books that nobody else would read but me. Even if someone were
drawn to sit there when I’m not around, the librarians would whisper
something to that person and make her/him change her/his mind
and sit at another desk.
(...)
|