|
oris:
Jednoga ljetnog dana prošle godine, šećući Stradunom u Dubrovniku,
razgovarali smo o vašoj knjizi Thinking Architecture (Misliti
arhitekturu). Možete li zamisliti kako smo se osjećali kad smo
vas te iste večeri neočekivano sreli u starome gradu? Kakva zanimljiva
podudarnost – sresti autora te inspirativne crvene knjižice.
Zumthor: Ali ovo nije pitanje.
oris: Ne, ovo je više kao uvod. Približavamo se pitanju.
Čitajući vašu knjigu, srećući se s vama, osjećajući silno zadovoljstvo
nakon obilaska vaših građevina uhvatila nas je neka vrsta opsesije
kad smo došli u vaš ured ovdje u Haldensteinu. Pokušali smo slijediti
vaše misli. Dojmilo nas se je što su osjećaj i emocije u tolikoj
mjeri dio vaše arhitekture. Zato naše prvo pitanje glasi: Zbog
čega ste svoju knjigu nazvali Thinking Architecture, a ne Feeling
Architecture (Osjećati arhitekturu)?
Zumthor: To se u tome trenutku protivilo mojim idejama. Razmislim
li o tome sada, počeo sam radeći arhitekturu i razmišljati o tome
što radim, u tome je stvar. Rasmussen je pisao o Doživljavanju
arhitekture prije četrdeset godina, a u osnovi je govorio o istoj
stvari. Nazivati knjigu Osjećati arhitekturu bilo bi na granici
kiča.
oris: Ali vrlo često kažete da je osjećaj važniji od intelekta.
Zumthor: I moj učitelj tenisa tako kaže. Mnogi ljudi tako
govore, no govorite li previše o osjećaju, počinje zvučati čudno.
oris: Ne mislite li da govoriti ili pisati o arhitekturi
često znači govoriti i pisati o uvijek istim stvarima nakon što
prođe neko vrijeme zanemarivanja ili zaborava?
Zumthor: To ne znam. Mogu vam odgovoriti samo u svoje ime.
Volim razmišljati o onome što radim, svojoj motivaciji, interesima…
to je više kao dio projektiranja. Radi se o promišljanju onoga
što radite.
(...)
|
|
oris:
One summer day last year, while walking along Stradun in Dubrovnik,
we were speaking about your book Thinking Architecture. That same
evening, when we unexpectedly met you in the old city, can you
imagine how we felt? What a remarkable coincidence to meet the
author of this inspiring little red book.
Zumthor: But this is not a question.
oris: No, this is more like an introduction. We are getting
to the question. Reading your book, meeting you, experiencing
such pleasure from visiting your buildings, coming to your office
here in Haldenstein, we got obsessed in a way. We were trying
to follow your train of thought. What we found appealing was that
your architecture is so much about feeling and emotion. So our
first question is, why did you call your book Thinking Architecture;
why didn’t you call it Feeling Architecture?
Zumthor: It was contrary to my mind at that time. If I
think about it now, it started with doing architecture and thinking
about what I was doing, so that was the idea. Rasmussen wrote
about Experiencing Architecture forty years ago, and he was essentially
talking about the same thing. To call it Feeling Architecture
would be bordering on kitsch.
oris: But very often you say that feeling is more important
than the intellect.
Zumthor: My tennis teacher also says so. Lots of people
say so. But if you talk too much about feeling it starts to sound
strange.
oris: Don’t you think that talking or writing about architecture
is very much about talking and writing always about the same things
after some period of neglect or amnesia?
Zumthor: This I do not know, I can only give you a personal
answer. I like to think about what I am doing, about my motivation,
my interests… it is more like a part of designing. It is about
reflecting on what you do.
(...)
|
|