|
Projekt
uređenja groblja za logoraše u Kamporskom zaljevu na otoku Rabu
izradio je arhitekt Edvard Ravnikar 1953. godine. Memorijalni
kompleks podignut je u počast žrtvama talijanskog koncentracijskog
logora, koji je na otoku Rabu postojao između 1942. i 1943. godine.
Projektiranje i izgradnja memorijalnog kompleksa odvijali su se
u doba poslijeratne izgradnje nove države i sjećanja na žrtve
Drugog svjetskog rata. Spomenik je u poratnim godinama postao
jedan od najčešćih simbola borbe protiv okupatora. Većina tada
izgrađenih spomenika ostala je na nivou kiparskih radova, najčešće
figurativnih, koji su dominirali prostorom u koji su bili postavljeni,
te su tako na najneposredniji način izražavali uspomenu na mrtve.
Ravnikarova postava spomeničkih objekata u urbani ili ruralni
okoliš odstupala je od stereotipnog pristupa postavi spomeničke
arhitekture i obilježja u poratno vrijeme. Za Ravnikara spomenik
nije nužno predstavljao dominantni prostorni element, koji sebi
podređuje okolinu, već prije novu intervenciju koja bi trebala
nadgraditi postojeći prostor. Okoliš, odnosno prirodni pejzaž
vidio je kao okvir u koji će postaviti svoje djelo.
(...)
|
|
The
design for the concentration camp inmate cemetery in Kampor Bay,
island of Rab, was made by Edvard Ravnikar in 1953. The memorial
complex was built in honour of the victims of the Italian concentration
camp in operation on the island of Rab in 1942 and 1943. The project
and the construction were carried out during the post-war period
of the establishment of the new state, a time of recollection
It was erected in memory of the victims of the Second World War.
During the post-war period the most often used symbol of the fight
against the occupiers was a monument. Most of these realized were
figurative sculptures that dominated the space where they were
placed. Thus they expressed remembrance for the dead in the most
direct way. Ravnikar’s placing memorial buildings in an urban
and rural environment departed from the stereotyped approach of
the placement of memorial architecture and monuments during the
post-war period. A monument did not necessarily represent a dominant
spatial element for Ravnikar. The environment did not have to
be subordinated; on the contrary, the new intervention had to
enhance an existing environment. He took the environment, the
natural landscape of the area, as a frame in which he would place
his work.
(...)
|
|