Umjesto da se suprotstavi kasnome kapitalizmu kritičkim propitivanjem ili dekonstrukcijom trenutnoga stanja, nizozemska arhitektura već pola stoljeća jedri nošena njegovim vjetrovima. Strast za stvarnošću i povratak nizozemske arhitekture kao discipline svojim projektantskim potencijalima omogućuje joj da potpuno iskoristi mnoge prednosti “drugoga modernog doba”. Radi se o pokušaju komuniciranja s društvom u cjelini, o popularnom jeziku s kojim se grad i srednja klasa poistovjećuju. Mnogi nizozemski arhitekti smatraju da arhitektura ne smije više biti tako teško probavljiva, a takva je zato što podriva svoja pravila ili zato što je stvorila apstraktan jezik razumljiv isključivo odabranima. Drugim riječima, valja ju učiniti laganom. Paradoksalno je, međutim, da stvarati laganu arhitekturu nije tako lako kakvim se čini.
(...)

Instead of negating late-capitalism by some sort of critical architecture questioning or deconstructing the status quo Dutch architecture has surfed the waves of late-capitalism for half a century. This passion for reality and return to what architecture as a discipline is capable of projecting allows Dutch architecture to make the most of the many possibilities inherent our “second modernity”. It is a wish to communicate with society at large, to speak a popular language the city and its middle class can relate to. According to many Dutch designers architecture should stop being difficult by sabotaging the norms, or constructing an abstract language nobody can understand except an instructed elite. In short architecture should be easy. The paradox is that producing easy architecture is not so easy as it looks.
(...)