Osam dana prije službenog otvorenja obišao sam Venecijanski bijenale. Naime, pohodio sam ga u snu od 1. lipnja:
Bijenalnu izložbu u Veneciji ne smijem propustiti, te sam hrabro zakoračio u prvi paviljon, prepun fotografija, računala i TV ekrana. Materijal je uistinu zamoran, no brojne strunjače na opruge raširene su po podu prostorije i predstavljaju pravo osvježenje i izazov kojeg ne želim propustiti. Visoko se odbacujem, svaki trenutak očekujem da ću dosegnuti plafon i ne marim za učestale pozive pojedinaca iz publike koji me traže da prestanem, jer me netko želi upoznati. Leđima sam okrenut pozivima, ne odgovaram na molbe i uživam u skakanju u zrak. Ne zanima me upoznavanje, jer je interaktivni umjetnički program privlačniji od komunikacije s nepoznatim tipovima. Međutim, Ivo Sanader i njegov pomoćnik su osobe koje me žele upoznati. Ispričavam se zbog nonšalantnosti, a crveno i uvrijeđeno lice prvog čovjeka Republike Hrvatske jasno pokazuje što misli o mojoj egzibiciji. Premijer mi se učinio pretjerano visok, gotovo do plafona, kao i njegov pomoćnik, te ih promatram iz žablje perspektive, zbog čega djeluju udaljeni, a njihove im brade zaklanjaju veći dio lica. Nemoguće je da su toliko viši od mene, pomislih, no utješila me pretpostavka da je osvjetljenje u paviljonu krivac za disproporcije, nakon čega su se razlike smanjile, ali se nisu do kraja izbrisale, a dvojac s druge strane, unatoč diplomatskoj popustljivosti svojstvenoj svakom političaru, nije do kraja mogao prijeći preko mojeg odskakivanja po strunjačama postavljenim nasred paviljona.
(...)

I saw the Venice Biennale eight days before the grand opening. I visited it in a dream on 1 June:
I must not miss the Venice Biennale, so I bravely enter the first pavilion, full of photographs, computers and TV screens. The material is really tiring, but numerous trampolines, spread across the floor, are a great refreshment and a challenge that I intend to face. I jump high, always expecting to reach the ceiling, ignoring the frequent calls of individuals from the audience who are telling me to stop because someone wants to see me. I turn my back to the calls, ignoring their requests and enjoying the jumping. I am not interested in meeting people, because the interactive artistic program is more attractive than communication with strangers. But those who want to see me are Ivo Sanader and his assistant. I apologize for my nonchalance, but the flushed and offended face of the first man of Croatia clearly shows his opinion of my antics. The prime minister looks too tall, almost touching the ceiling, the same as his assistant, while my viewing position below them makes them look distant, with their chins almost hiding their faces. They cannot be so much taller than me, I am thinking, but I am comforted by the assumption that the lighting of the pavilion is to be blamed for the disproportion, which causes the difference to diminish, but not disappear altogether. The duo facing me, despite the diplomatic tolerance innate in all politicians, cannot fully excuse my jumping on trampolines placed in the middle of the pavilion.
(...)