|
Godine
1748. talijanski arhitekt i zemljomjer Giambatista Nolli izradio
je znamenitu kartu Rima u kojoj je na revolucionaran način prikazan
odnos javnog i zatvorenog, danas bismo rekli privatnog prostora.
Ta karta je inspirirala i Colina Rowea i Freda Koettera za urbanističke
analize bazirane na planu figure i pozadine (ground/figure plan),
no njen posebni značaj je predodžba o javnom prostoru koji jednako
pripada i eksterijeru i interijeru. Naime, dok su kao "puno-zatvoreno"
crtani blokovi privatnih kuća, kao "prazno-otvoreno"
su crtane ulice, trgovi i unutarnja dvorišta, te, što je najvažnije,
unutrašnjosti crkava kao mjesta koja nedvosmisleno pripadaju svim
građanima izjednačenim u pravu na Božju milost i zaštitu. Nolli
je grad promatrao kao porozni organizam u kojem zidovi i vrata
ne predstavljaju uvijek doslovnu granicu između javne i privatne
sfere. U vrijeme Nollija javni karakter unutrašnjosti crkve bio
je jasan odraz predodžbe o svijetu u kojem je identitet pojedinca
i zajednice bio prožet zajedničkom vjerom i upravo je prostor
vjere i Crkve bio prostor normirane, ali ipak zajamčene jednakosti
i socijalne inkluzivnosti.
(...)
|
|
In
1748 Italian architect and surveyor Giambattista Nolli made a
famous map of Rome which in a revolutionary way represented the
relation between open public space and closed space, today referred
to as private space. That map has also inspired Colin Rowe and
Fred Koetter to make an urbanistic analysis based on ground/figure
plan, but its special meaning lies in the perception of public
space which belongs both to exterior and interior. As a matter
of fact, while blocks of private houses were depicted in "full
tone – closed", streets, squares and courtyards were left
"blank – open", as well as, and more importantly, the
interiors of churches as places which by equal right to God’s
grace and protection unambiguously belong to all citizens. In
the eyes of Nolli, the city is a porous organism in which walls
and doors do not always represent a literal border between public
and private spheres. In Nolli’s time, the public character of
church interiors was a clear reflection of an image of the world
in which the identities of an individual and of the community
were imbued by mutual beliefs which made this space of faith and
of Church an area regulated by norms, but also by warranted equality
and social inclusiveness.
(...)
|
|