U trenutku pisanja ovih riječi navršilo se točno pedeset godina od kada je Univerzalna i međunarodna izložba u Bruxellesu zatvorila svoja vrata. Bilo je to 19. listopada 1958. godine. Expo 58, kako su svi nazivali tu izložbu, bila je prvi "svjetski sajam" nakon gotovo dvadeset godina zamišljen kao izlog sveopće suradnje između naroda i zabilješka ljudskog napretka nakon neizmjernih destrukcija Drugog svjetskog rata. Međutim, unatoč velikom uloženom optimizmu, ti uzvišeni ciljevi ostali su u sjeni novih političkih suparništava i starih uzoraka dominacije: hladni je rat bjesnio, kolonijalizam se nastavljao, a jaz između razvijenog i nerazvijenog svijeta bio je sve veći.
(...)

As I write these lines, it is exactly fifty years since the Universal and International Exposition in Brussels closed its gates on October 19, 1958. The EXPO 58, as the show became widely known, was the first "world fair" in almost twenty years, envisioned as a showcase of universal cooperation between nations and a record of humanity’s progress since the immense destructions of World War II. But despite the great optimism invested in them, these lofty goals remained in the shadow of new political rivalries and old patterns of domination: the raging Cold War, continuing colonialism, and the growing gap between the developed and undeveloped world.
(...)