Marijanska su svetišta od samoga početka kršćanstva znako vita mjesta za vjernike koji žele upoznati i otkriti svoje korijene te ići stopama apostola. Ona mogu poticati miroljubivi suživot između ljudi i raznih vjerskih konfesija... Tako marijanska svetišta pružaju prigode za dijalog i mirno sučeljavanje, za susret između po vjeri pomirenih vjernika.’
nadbiskup Agostino Marchetto, tajnik Papinskoga vijeća za pastoral selilaca i putnika

Arhitektura teško stječe simbolički kapital. Prihvaćanje određene građevine proizlazi iz odnosa koji se uspostavlja između arhitekture i načina na koji društvena zajednica tu arhitekturu doživljava u kulturnom, uporabnom ili emotivnom smislu. Taj odnos između arhitekture i njenog doživljaja uvjetovan je heterogenim predodžbama i očekivanjima o vrijednostima koje bi arhitektura trebala zastupati, naročito u situacijama koje imaju snažni identitetski naboj.
(...)

Marian sanctuaries have been, from the very beginning of Christianity, significant places for believers who wish to get to know and reveal their roots and follow the steps of the Apostles. They can encourage a peaceful co existence between people and different religions.... In that sense, Marian sanctuaries provide occasions for a dialogue and peaceful confrontation, for meeting of believers, reconciled in religion.’
Archbishop Agostino Marhcetto, Secretary of the Pontifical Council for Pastoral Care of Migrants and Itinerant Peoples

It is difficult for architecture to obtain symbolical status. Acceptance of a certain building results from the established relationship between architecture and the way in which the community perceives this architecture in a cultural, functional or emotional sense. This relationship between architecture and its perception is conditioned by heterogeneous conceptions of and expectations from the values which architecture should advocate, especially in situations that have a powerful identity charge.
(...)