Mi, današnji arhitekti, posežemo u bunar duhovnog naslijeđa i cjelokupnoga dostupnog znanja kad djelujemo, tj. kad odgo­varajući na potrebe svog vremena stvaramo prostorne cjeline za koje se nadamo da će postati istinska mjesta. Zbog toga nam se čini samorazumljivim povezati duh s istinom, a ipak Albert Camus kaže da postoje mjesta gdje umire duh da bi se rodila istina koja je njegova čista negacija.[1] Uznemirujuća je, možda čak poražavajuća za nas ta Camusova tvrdnja jer, premda on ne kaže doslovce da je smrt duha preduvjet za sva mjesta koja su istinita, on to ipak implicira. Trebamo li, mi koji polazimo iz duha da bismo stvorili prostorni preduvjet za istinitost, zaključiti kako ne samo da nam je istina nedostižna, nego da uopće ne znamo što istinitost znači?

Ovdje prepuštam red i mjeru drugima. Velika razuzdanost prirode i mora posve me pridobija. U tom združenju ruševina i proljeća, ruševine su iznova postale kamenje i, izgubivši sjaj koji im je nametnuo čovjek, vratile se prirodi... Kao oni ljudi koje mnoga saznanja ponovo privode Bogu, tako su i mnoge godine dovele te ruševine natrag u kuću njihove majke.[2] Mjesto na kojem ja ‘prepuštam red i mjeru drugima’ i koje me ‘posve pridobija’ (pa mu se zato uporno vraćam) ostatak je antičkog kamenoloma. Na tom mjestu, koje je preduvjet arhitekture, ja se privremeno oslobađam ograničenja mentalnih obrazaca od kojih polazim kad promišljam svijet ili djelujem u njemu. U tom prostornom fragmentu, koji se jednom davno ljudskom voljom ugnijezdio unutar kontinuiteta obale što se strmoglavo obrušava u plavetnilo otvorenoga mora, ja se prepuštam elementima. Tamo se (recimo u smiraj dana, dok gol ležim na još toploj stijeni, a maestral me hladi i dok gledam prema zalazećem suncu i titravim siluetama u daljini) vraćam ‘u kuću svoje majke’ pa iz dubine tijela slutim istinu.

Nasred kosine brda zasađenog vinogradima slučajno sam otkrio ovaj iskop za nerealiziranu građevinu. Taj neočekivani (skoro lendartistički) prostorni fragment inspirirao je po­ljodjel­ce da ga posvoje – donijevši stol, klupu i stolicu učinili su ga mjestom svojega težačkog odmora. Vjerojatno im je, kao meni u kamenolomu, bio potreban odjek ljudskog djelovanja da bi se tu osjetili doma. Mene su pak ponukali da na tren zastanem, prepustim privremenom zaboravu svoj cilj i poput njih se odmorim.

Wolfgang Laib dugotrajno i strpljivo nanosi cvjetni polen na pod galerije te tako formira kvadrat[3]. Na jednoj goloj livadi uz more zatekao sam sličan pravokutnik. Nije to umjetnička instalacija poput Laibove, nego igralište koje su mještani sebi napravili od pijeska – sad se tamo igra mali nogomet, no pješčani pravokutnik može poslužiti i drugoj namjeni. Premda ni u jednom od ta dva konteksta, ni u galeriji ni na prigradskoj livadi, nema ničega što bi to iniciralo, ipak je uočena i iskorištena prostorna mogućnost. Premda su svojom tvarnošću obje površine podjednako efemerne, one svjedoče čovjekovu potrebu da unutar raspoloživoga prostornog okvira sebi stvori mjesto.

Gola otočka pjaceta koja nema drugih ambicija osim da unu­tar gustoga gradskog tkiva ostvari prostor s malo više sunca i zraka. Popločana je istim lokalnim kamenom od kojeg su izgrađene kuće pa se njen pod sasvim prirodno sjedinjuje s okolnim pročeljima i tvori nenatkrivenu zajedničku prostoriju susjedstva. Moglo bi se reći da je pjaceta mjesto dodatnih mogućnosti za mještane koji nemaju dvorište. Dok su kućna vrata zatvorena, to je tek obična prometna površina; kad se vrata otvore, pjaceta postaje dijelom kuća, njihov vanjski boravišni prostor. Granice su krhke, a njihova uspostava ili uklanjanje određuje prirodu tog mjesta.

Često su na Mediteranu prostorna ograničenja tolika da iniciraju nastanak mjesta dvojne prirode. U kontinuitetu uličnih zidova naišao sam na procjep sa stubištem. Nema jasnih znakova ili sredstava zabrane, a ipak mi se nametnulo pitanje primjerenosti skretanja s ulice. U drugom planu, iza stubišta koje napola tvori zid, vidi se omanje dvorište s konobama. Premda je nadohvat ruke, ni metar uzdignuto i uvučeno od javne površine, to je dvorište očito zabranjena zona. Nakon što stubište krene usporedo s ulicom, na pola puta ono mijenja smjer te pod pravim kutom skreće prema unutra. Podest koji tu nastaje, doima se poput promatračnice, ali je ponajprije ključno mjesto za razumijevanje zona dostupnosti. On kao da kaže kako je otuda dalje svaka zbunjenost neumjesna – stubištem se ide u stanove ili se uopće ne ide. Domaći i uljezi su jasno podijeljeni.

Prije svega moram reći da je ondje vladala velika i teška tišina bez pukotina – nešto poput ravnoteže na vagi... Katkad bi suhi lepet i oštar krik označili da je poletjela ptica što je bila šćućurena među kamenjem... U tom velikom komešanju vjetra i sunca, koje ruševinama daje svjetlost, kuje se nešto što čovjeku pruža mjeru njegove istovjetnosti sa samoćom i tišinom mrtvoga grada.[4]

Vozeći se autom vijugavom cestom, ugledao sam na padini nasuprotnog brda nevjerojatan prizor – geometrijski posve egzaktnu cik-cak liniju puta što se uspinje od grada kroz polja. Odlučio sam vratiti se čim prije i proći tim putom. Put, koji je izdaleka nemoguće previdjeti, jedva sam našao jer je polje zapušteno, a on zarastao. Umjesto poljodjelaca tuda sad prolaze samo dokoni turisti. Poput Camusa, i mene je prenuo poletjeli fazan, vrativši me iz opijenosti duhom istini mjesta. Je li Camus u pravu, mora li baš uvijek duh umrijeti da bi se javila istina koja je njegova negacija? Ako je suditi po ovom poljskom putu – mora. Tko zna, možda su izvorni korisnici puta bili bliski s istinom; možda nisu živjeli unutar spekulativnih sfera duha i nisu doživljavali svoj život i djelovanje kao konceptualno jasan slijed uzroka i posljedica, poput nas. Možda su oni intuitivno znali da su granice skliske, da su i prije njih i da će nakon njih tu biti samo carstvo elemenata, s fazanima koji bez najave uzlijeću i kolonama mrava. Zato, ako uspijem zapamtiti tišinu tih mjesta i izravnost kojom čovjeka stavljaju u kontekst širi od osobnih težnji, duhovnih dosega i pretenzija, uspijet ću arhitekturom stvoriti mjesta koja će poništiti Camusovu tvrdnju.