Zamišljeno putovanje muzejskim prostorima norveškoga arhitekta Sverrea Fehna predstavlja značajan arhitektonski doživljaj. U svakom od tih prostora način na koji su izlošci postavljeni i na koji su fizički kontekst lokaliteta i tekstura zgrade suptilno  interpretirani i satkani u jedno da bi udomili postav stvaraju vrlo dubok doživljaj, kako arhitekture tako i izložaka. Međutim, taj recipročni odnos krajolika, fizičke prisutnosti muzeja i artefakata postavljenih u njemu suprotstavlja se važećim dogmama o oblikovanju suvremenih muzeja. Fehnovi muzeji nisu ni neutralni bijeli kontejneri, ni spektakularni skulpturalni manifesti. On ne vjeruje u unaprijed definirane muzejske tipologije, a njegova je arhitektura jasna u svojem odnosu prema modi i vremenu.