Vjerujem da je lakoća neostvariva

arhitekt Manuel Rocha de Aires Mateus
razgovarao Tomislav Pavelić

 

Razgovarali u Zagrebu, 26. listopada 2003.

 

ORIS: Nakon što sam danas na predavanju dobio uvid u vaša ostvarenja, čini mi se da se ona prije ponašaju kao dio cjeline, tj. vašeg cjelokupnog opu­sa, nego kao zasebna, izdvojena djela. Kao da iz rada u rad neprestano istražujete neku temu umjesto da se bavite samo jednim zadatkom kakav je, na primjer, napraviti kuću za klijenta. Imam li pravo?

 

Manuel de Aires Mateus: Donekle se slažem s vama. Smatram da su u svom odnosu prema klijentu arhitekti nalik odvjetnicima. Zadaća nam je štititi klijenta i obraditi predmet na najpošteniji mogući način. Ja svoje klijente volim uključiti u projekt, ne u smislu da oni donose odluke, već u smislu da mogu biti poticajni, da mogu usmjeriti proces prema individualnijim rješenjima. No, istodobno, ne obraćamo pažnju na klijente, nego ih koristimo kako bismo se posvetili svojem poslu, kako bismo naglasili projekte. Mislim da na neki način ovaj posao radimo za sebe. To ne znači da smo sebični, da slabo marimo za klijenta i njegove potrebe, ali u nekom širem smislu ovo prije radimo za sebe, zbog vlastitih zamisli, a posao, klijente i različite projekte koristimo kako bismo dali izraz dijelovima istraživanja koje provodimo. 

 

Znate li čemu težimo? Raditi neovisno o svome vremenu. To stvara neobičnu situaciju budući da smo svjesni svoje pripadnosti odre|enome vremenu i mjestu koje moramo razumjeti. Ono što pokušavamo je doći u situaciju da vrijeme ili trenutačni utjecaji ne budu važni za proces. Naravno, taj cilj je vrlo dalek, ali važan je smjer.

 

Naše je vrijeme prezahtjevno, sve je slika, sve se odvija prebrzo, sve je moda. Većina problema u arhitekturi nastaje zbog ljudi, tj. zato što ljudi ne mijenjaju svoj način življenja. Svi mi živimo jednako – kao u vrijeme naših očeva i djedova. Ništa se bitno ne mijenja. Zamisao da se sve može promijeniti, poticanje stalno novih projekata je samo moda. Alvaro Siza je dizajnirao stolac. To je vrlo običan stolac. Napisao je i kratak tekst u kojemu kaže da je stolac stolac i da na njemu sjedimo jednako kao i stari Egipćani, jer se ništa bitno nije promijenilo u posljednjih 4000 godina. Ljudi su manje-više istoga rasta i istih navada. Dakle, ništa se nije promijenilo u načinu na koji živimo a što bi moglo potaknuti nove projekte. Upravo zbog toga mi pokušavamo ostati po strani od prevladavajućih tokova koji teže otkriti nove načine projektiranja.