Razgovarali 6. ožujka 2001. u Ljubljani
ORIS: Jeste li oduvijek znali da ćete postati arhitekt? Jeste li možda razmišljali i o drugim mogućnostima?
Vodopivec: Ni u kojem slučaju nisam jedan od onih koji su još od malih nogu znali da moraju postati arhitekti. Upravo suprotno. Kad sam se upisivao na sveučilište kolebao sam se između matematike, psihologije, filozofije i arhitekture. Tek sam kasnije spoznao da je arhitektura u mnogo čemu refleks prvih triju znanosti: u velikoj je mjeri matematički racionalna, no kao svako umjetničko djelo istodobno je autobiografska. Naše poimanje prostora ide preko osobnog iskustva – od rođenja nadalje. Jednako izravno i spontano kao materinji jezik. Posljednjih se godina o analogijama između filozofije i arhitekture mnogo pisalo. Arhitektura je filozofiji potrebna kao usporedba zgrade misaonog sustava, a filozofija arhitekturi za razjašnjavanje suštinskog. Upravo me potonje navelo da sam uz arhitekturu nekoliko godina studirao i filozofiju. I sve sam više uvjeren da je filozofija najznačajnije štivo arhitekta.
U početku sam strahovao da nisam rođen za arhitekturu pa sam zato najprije upisao studij građevinarstva. Tamo sam spoznao da me tehnika ne zanima u dovoljnoj mjeri. Nakon opredjeljenja za arhitekturu imao sam sreću da sam veći dio studija proboravio u blizini prof. Ravnikara. Njegova osobnost i duhovna snaga presudno su obilježili moj daljnji životni put. Ne samo u arhitekturi.