Što, dakle, meni znači mjesto?

arhitekt Glenn Murcutt
razgovarala Dijana Alić

 

Interviewed in Sydney, Spetember 5th 2003

 

ORIS: Nizom najprestižnijih arhitektonskih nagrada kao što je nagrada “Pritzker” za arhitekturu u 2002., Medalja Alvara Aalta (1992.), Zlatna medalja RAIA (1992.), nagrada RAIA “Sir Zelman Cowen za javne građevine” (1994. i 1997.), Međunarodna nagrada Richard Neutra za arhitekturu i ekologiju u Danskoj (1999.), nagrada “Kenneth F. Brown za kulturu i dizajn azijskog Pacifika u SAD-u” (2000.) i druge dospjeli ste u središte međunarodne arhitektonske scene.

 

Prema vašem mišljenju, što je to u vašoj arhitekturi što u međunarodnome kontekstu nailazi na odjek i što se toliko sviđa svijetu?

 

Murcutt: Nikad ne razmišljam o tome. Prije svega, time sam upravo ja najviše iznenađen. Arhitekturom se ne baviš da bi osvajao nagrade. One dođu same. Ne radi se tu o tome da te netko zove: “Dajte, prijavite svoj rad za nagradu”, već se radi o tome da oni tvoj rad poznaju. Držim predavanja diljem svijeta, a kad držiš predavanja i pokazuješ svoj rad, već će se naći netko u publici tko vjerojatno sjedi u kakvome žiriju te, pretpostavljam, prepozna - a najčešće se o takvome pristupu radi, ipak smo mi vrlo staromodni - prepozna autentičnost. Autentičnost me zanima kao nešto u čemu nema kićenosti i klišeja. Odrastao sam na tome da će većina nas u životu raditi obične stvari. Najvažnije je te obične stvari činiti neobično dobro. U tu me mudrost uputio moj otac. Da mogu otići na plažu, a da me nitko ne prepozna. Drugim riječima, najvažnija je privatnost. Na primjer, ja ne idem za intervjuima, u što ste se i sami uvjerili; uopće ne idem za time, već to ljudi od mene traže.