Ako je arhitektura umjetnost prostora, onda su kod nje pored konstruktivne neophodnosti svakako nazočne također utilitarna i sociološka dimenzija. Riječ je o traženju ravnoteže utilitarnih, kolektivnih i umjetničkih aspekata, što se uz slikarstvo i kiparstvo izražava možda još samo u arhitekturi. Kad govorimo o umjetnosti u općem značenju te riječi, govorimo o izrazu vremena, katkad trenutka, u kojem se nalazi čovjek ili pak mentalna slika civilizacije. Arhitektura je svojevrsna socijalna skulptura.

Apolonija Šušteršič (rođena 1965. u Ljubljani) arhitektica je i umjetnica koja područje svojega stvaranja nalazi u preplitanju arhitekture i umjetnosti. Bavi se dijalogom čovjeka i prostora, kao sociološkim i psihološkim generatorom suvremenog društva. Njene prostore ne ispunjavaju apstraktne instalacije, to nisu skulpturalni volumeni; prostori su konkretni, programi jasni, iako ponekad u paradoksalnim odnosima.

ORIS: Živiš između Ljubljane i Amsterdama. Kako ta dva grada utječu na tvoj rad?

Šušteršič: Za Ljubljanu kao svoje rodno mjesto vezana sam prije svega emocionalno. Amsterdam je pak grad gdje sam tijekom studija umjetnosti na Rijksakademie susrela mnogo ljudi koji su mi veoma bliski i gdje možda lakše ulazim u dijalog s nekim koga zanima slično polje umjetničkog djelovanja. U osnovi to su dvije dimenzije koje se u mom životu neprestano prepliću, no s druge strane veoma je važno da je okoliš u kojem radiš sposoban shvatiti i živjeti umjetnički proizvod.