Prvi susret s kućom Gumno dogodio se preko par fotografija. Kako to već obično biva, otkrio je sve o kući i ništa o kući. Otkrio je geometriju, boje, izbor materijala i natruhe njena duha. Za pravi doživljaj ipak ju je trebalo osjetiti uživo.
Kuća Gumno se nalazi na sjeveroistoku otoka Krka, jedna od brojnih građevina – apartmana, vikendica – koje su posljednjih godina nastale na tom području. Prilazeći cestom, točnije puteljkom, kuću morate tražiti pogledom, iako se nalazi na vrhu uzvisine. Postala je dio strukture pošumljenih brežuljaka, čvrsto uglavljena među građevinama sličnih namjena. Povlačenjem kuće prema vrhu parcele sačuvalo se staro gumno za vršidbu žita po kojem je sam prostor i dobio ime. Osim što je prisutno fizički, prisutna je i sama ideja gumna. Naime, ono je u životu sela predstavljalo više od samog utilitarnog prostora i služilo je kao mjesto susreta i društvenog života sela. Oblikovanje je potvrdilo ovaj ostatak prošlih vremena i omogućilo da cijeli parter, ali i prizemlje same građevine, smještanjem konobe – svojevrsne ljetne kuhinje, postanu prostori interakcije i druženja.
Sam program rezultat je očekivanja četveročlane obitelji što bi njihova kuća za odmor trebala sadržavati. Željeli su konobu, otvoreni zajednički dnevni prostor, bazen, terasu i dovoljno privatnosti za svakog člana obitelji. I sve je tu – jedan, dva, tri, četiri. Kamenom obložena čvrsta baza, na njoj aluminijsko-stakleni kvadar, terasa i bazen na betonskom nosaču te na vrhu četiri žbukane, zasebne kućice. Kamen, beton, staklo, žbuka – poput nekakve arhitektonske mantre. No, i ovdje, baš ovdje, cjelina je veća od zbroja svojih dijelova.
Jednom kad se nađete ispred same kuće, principi koji su je stvorili su kristalno jasni i logični. Interpolacijom više projektantskih slojeva postignut je prostorni sklad i stvorena su uzbudljiva mjesta. Namjene su složene po vertikali, omogućujući stupnjevanje privatnosti: od već spomenute konobe, koja predstavlja sam pristup kući i njezin najjavniji prostor, preko obiteljskog dnevnog boravka na katu do spavaćih soba na vrhu. Zakretanje svakog sloja je omogućilo da konoba ima neometani pogled, svaka od soba svoju terasu te da zajednički dnevni prostor na katu ima mjesta, a ne samo prostorije. Tako se oko stubišta zavrtjela kuća koja nudi doista različite prostorne doživljaje u svakom svom dijelu, svaki sa svojom vlastitom namjenom, vlastitom geometrijom, vlastitim pogledom, vlastitim komadićem stropne konstrukcije (gdje čelične, gdje betonske) koja nenapadno afirmira taj dojam. Staklena stijena odvaja unutarnji od vanjskog prostora kojim dominira velika terasa s bazenom. On je podignut na kat zahvaljujući betonskoj nožici, alternativnom pristupu iz partera, koja mu je time omogućila bolju povezanost sa samim životom kuće. Ovakva kombinacija malenih, intimnih jazbina u interijeru i otvorenih, gotovo izloženih eksterijera, stvorila je zanimljiv kontrast i pružila različite, komplementarne scenarije korištenja.
Sama materijalizacija kuće natjerat će i najveće skeptike prema golom betonu da se bace na razmišljanje. Taj beton, nehajno bojan toplom (da!) crnom i crvenom bojom, savršeno se nadopunjuje s čeličnim gredama neobrađene površine, drvenim podovima (koje olakšanje nakon keramičkih pločica, valjda najbitnijeg detalja svih apartmana na moru), ogradama isprepletenim od čeličnih sajli. Kuća je vrlo taktilna, poziva vas da je dodirnete, da je ispitujete svim osjetilima – čak i sluhom. Kada prolazite kraj bazenske tehnike, ona nekako, tko bi rekao, romantično žubori.
Dio namještaja i detalja je isprojektirano, dio su unijeli sami vlasnici. Tako na kraju i treba biti, kako i sam arhitekt kaže. Kuće su za život. U ovoj se doista živi – od planirane vikendice prerasla je u gotovo stalno prebivalište. Veći se kompliment ni ne može dobiti.
Gumno je na kraju svega niz privlačnih, vještih preklapanja, komponiranja ideja i osjećaja o domu, o mjestu, o kontekstu. Prenosi važnost zajedništva, ali i važnost individualnosti i vlastitog prostora. Ne prisiljava vas da je koristite na određen način, na njen način, već vas blago usmjerava prema stvarima za koje niste znali da su moguće, stvarima koje se možda ne daju iščitati iz jedne fotografije. No, jednom kad ste tamo, znate – to je to.