Sačuvano vrijeme

arhitekti  Nenad Kondža, Irena Vitasović
projekt  Državni arhiv Sisak, Sisak, Hrvatska
napisala Vera Grimmer

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Ishodište, polazna točka uzbudljivog procesa projektiranja može biti opsesivna forma, program, funkcionalna analiza, a vrlo često i samo mjesto. Može se pritom raditi o kontekstualnosti u najširem smislu: o građenom okolišu, topografiji, memoriji mjesta. Lokacija Državnog arhiva u Sisku baš nikako ne izgleda kao da bi mogla djelovati poticajno. Arhitekti Nenad Kondža i Irena Vitasović ipak su u tom skromnom, pa djelomice i devastiranom okolišu, našli motive kontekstualnosti svog projekta. Nepogodu pretvoriti u prednost osobina je angažiranih, relevantnih arhitekata.

 

Nepogoda je već sama parcela između ulice prizemnica i jednokatnica, od kojih neke još nose biljege prošlog rata, i neuglednog pothodnika željezničke pruge. Još veća nepogoda, koja bi odredila i svaki drugi projekt na istom mjestu, bio je zahtjev da se skromna, ni po čemu značajna prizemna uglovnica dotadašnjeg Arhiva očuva i poveže s novom izgradnjom. Poštujući strukturu skromne ulice, arhitekti su odnos korpusa nove izgradnje odredili prema zatečenom zdanju i prema susjednim objektima. Cezure uvučenih ulaznih dvorišta koja dijele pojedine kuće pojavljuju se kao ulazni patiji i u tripartitnoj kompoziciji novog Arhiva, koju čine dva kontejnera i jedan toranj. Prostori arhiva, zapravo spremišta, koja koriste samo zaposelnici, moraju udovoljiti tehničkim zahtjevima čuvanja dokumenata, a tiču se svjetla, vlažnosti, temperature. Stoga se može prihvatiti da je težište arhitektonskog angažmana na vanjskoj pojavnosti - na tektonici i materijalnosti objekta. Važne odluke odnose se i na smještaj objekta u urbano tkivo u smislu nastavljanja građenja grada. Pritom središnji stubišni toranj sa svojom klorofilno zelenom bojom na razini signala preuzima ulogu urbanog znaka vidljivog i s veće razdaljine.

 

 

U smislu kompleksnosti procesa realizacije vrijedno je spomenuti da toranj počiva na konzolnoj konstrukciji koja premošćuje rimski zid, pronađen na parceli uz još mnoštvo drugih arheoloških nalaza iz vremena rimske Colonie Flavie Siscie. Zbog svoje zaista bogate prošlosti Sisak je i danas zanimljivo arheološko nalazište. Geografski položaj na tri rijeke je od keltskih vremena inicirao razvoj grada. Urbano značenje koje ima u antici Sisak je opet dosegao u 19. stoljeću umreženjem u gospodarski sustav Habsburške monarhije. Zamah sisačkog gospodarstva zaustavljen je ratnim i tranzicijskim problemima 90-ih godina prošlog stoljeća.

 

Snažna prisutnost zgrade Arhiva uvjetovana je sinergijom njene morfologije i materijalnosti. Jednostavni, a rafinirani presjek određuje odnos podnožja obloženog crnim nebrušenim teracom i gornjih korpusa koji su odjeveni u ploče od hrđajućeg čelika; kao da su ‘čelični’ kontejneri ‘utaknuti’ u podnožje. Taj se način pokazuje osobito efektnim kod prigradnje uz zapadni zabat starog objekta. Trometarska konzola čeličnog kontejnera pojačava dojam lebdenja korpusa koji svojom materijalnošću sugerira težinu. Baš ta materijalnost cortenskih ploča nosi čitav projekt. I to iz više razloga. Same ploče, zbog skromnog budžeta, nemaju željenu debljinu, ali su arhitekti tako riješili detalje da se dobiva dojam masivnih ploča. Tek perforacije ispred prozorskih otvora prekidaju potpunu monolitnost kontejnerskih korpusa. Kad se sa puta uz željezničku prugu promatra dvorišna strana kompleksa, arhivski kontejneri zaista djeluju poput željezničkih vagona na sporednom kolosijeku, pa se prirodno uklapaju u atmosferu periferijskog krajolika kao ne-mjesta. U smislu kontekstualnosti efekt cortenske obloge je dvojak. Prva asocijacija bila bi podsjećanje na čuvenu sisačku Željezaru, koja je 80-ih godina prošlog stoljeća zapošljavala i do 10.000 ljudi, a danas je više takoreći nema. Druga je asocijacija temporalnost samog materijala cortena, koji sadržava mijene prošlog vremena i mogućnosti budućih transformacija, te se može vidjeti i kao metafora arhivske ustanove. Ona čuva slojeve prošlog vremena, a primit će i svjedočanstva budućeg.

 

 

Zgrada arhiva je u smislu sigurnosti pomalo slična riznici, pa svaki vanjski otvor treba odgovarajuću zaštitu. Perforacije crnog podnožja zaštićene su kliznim griljama - mediteranskim elementom koji je u sjevernu Hrvatsku vjerojatno prvi uveo Ivo Vitić. Možda je diskutabilna činjenica da su vodilice aluminijskih grilja pričvršćene na fasadu te tako na neki način umanjuju dojam monolitnosti građevnih korpusa. Niz nepredvidivih slučajnosti prouzročio je da kompleks Arhiva ne odgovara posve zamislima i odredbama arhitekata. Primjerice, stubišni toranj bio je predviđen u obojanom betonu u skladu sa sveobuhvatnim tretmanom materijala, no majstori su u najboljoj namjeri arhitekte iznenadili ožbukanim tornjem. Ili - na pločama od teraca pojavila se salitra, pa je cijelo podnožje trebalo obojiti u crno. Na taj način se ponešto umanjio kontrast tekstura glatkog kortena i zrnastog teraca, što je bio važan dio sveukupnog koncepta.

 

Novi Arhiv ne prilagođuje se svojoj okolini. On joj, štoviše, svjesno proturječi. Međutim, svojom radikalnošću afirmira smjelost novog početka za jedan grad koji je u posljednjih 20 godina izgubio gotovo sve.