Opuzenska piazza, kao pravi mediteranski trg, pozornica je za svakodnevne rituale. Njome prolaze i na njoj borave i uzgajivači mandarina (gotovo svi Opuzenci) i neprilagođeni i stariji mještani koji su stigli iz Zagreba ovdje provesti ljeto. Oni što sjede u kafićima uz oba pročelja trga živo komuniciraju međusobno i s prolaznicima. Taj «mali Stradun» zapravo sjajno funkcionira. Stoga je arhitekt pristupio preoblikovanju ovog živog urbanog organizma tako da su «…zadržani gotovo svi tradicionalni tokovi ….kao i način korištenja javnih površina.»  Arhitektova je namjera bila: «… omogućiti otkrivanje vrijednosti» te ukloniti  «oblikovne nedostatke unošenjem prostornih i sadržajnih korektora.»  Metoda kojom je arhitekt to postigao ukazuje na kontinuitet opusa, budući da neka rješenja podsjećaju na metode primijenjene u Pagu ili Umagu. No bez sumnje opuzenski trg samostalna je kreacija koja odgovara na izazove tog specifičnog mjesta u delti Neretve.