Dohvatiti neku lijepu stvar i shvatiti složenu ideju – jezik jasno izgovara vezu ruke i razuma. U svijetu stvari, tu vezu očituje TRAG RUKE skromnog zanatlije na običnom komadu čerpića ili velikog umjetnika u savršenom bloku Carrara mramora. U prijelazu od suštine prema prisutnosti, ostavljajući tragove, oni otkrivaju stvarnost stvari: njihovu svrhu, oblik i materiju. Mitski gospodar sjena i svega u zemlji vreba iz unutrašnjosti špilje. Da bi ugrabio lijepu Perzefonu, nakratko izlazi na svjetlo dana i čvrstim stiskom na njenoj bijeloj puti ostavlja sjenu koju poznajemo po ruci Giana Lorenza Berninija. Kad je bolje pogledao u bjelinu kroz prizmu Sira Isaaca Newtona, Johann Wolfgang von Goethe pronašao je boju baš u tom području ogiba između sjene i svjetla (između špilje i proplanka, sumraka zore i jutarnjeg sjaja). Tako je shvatio da boja nastaje koliko iz svjetlosti toliko i po samoj stvari na koju svjetlost pada – boja kao svojstvo materijala neke stvari i posljedica njena oblika. Gospodar neba i munje komu ništa ne ostane skriveno postaje ZLATNI PLJUSAK i ulazi odozgo u skrivenu odaju lijepe princeze, da bi njen mračni zatvor učinio ugodnim mjestom. Perzefonin brat Perzej, idealni heroj u borbi protiv tame, rođen je iz tog mitskog otkrića prostora – božanskog uređenja.

Pored božanskog uređenja, upravo je prostorni osjećaj otvorio Johannesu Kepleru pogled u svemirske prostorne dubine, da bi jasno vidio putanje nebeskih tijela. U njegovu viđenju, planetarne orbite nisu se tek tako pojavile u mračnoj praznini kojom vladaju misteriozne sile teže. One su posljedica nematerijalnog speciesa koji zrači sunčevo tijelo rotirajući kao na vretenu, analognog nematerijalnom speciesu njegove svjetlosti. I sam rotirajući, svojim čvrstim stiskom taj species nosi tijela planeta. U arhitektonskom smislu, prostor je više od u odaji zatvorene i odozgo osvijetljene zapremnine zraka. Prostor je također species (oblik, slika, vrsta, površina, izgled, zračenje, prizor, ugođaj) građevine – STVAROVITOST arhitekture i njena suština.