ORIS: Počnimo razgovor o tekstu “Mali manifest” koji ste napisali za Treći program Radio Zagreba, gdje na jednom mjestu kažete da je cijela povijest umjetnosti golemo skladište... 

Sokić: Da, skladište neiscrpnog bogatstva iz kojeg stalno vadimo, ali ga i punimo. Uvijek je jednako puno, zaborav ga čuva. To je perpetuum mobile.

ORIS: Ako je povijest umjetnosti “skladište”, što je onda za vas suvremena umjetnost?

Sokić: Suvremena umjetnost mora biti svjesna svih dominantnih tvrdnji i upozoravati na razloge dominantnosti. Ima toliko opasnosti koje vrebaju pojedinca. Kao što je umjetnost nekad branila dostojanstvo čovjeka od moćnih religija koje su tražile poniznost, tako ga danas brani od snage moćnih tehnologija pred kojima pojedinac opet mora biti ponizan. Utoliko je suvremena umjetnost ondje gdje je svjesna civilizacijskog maksimuma i pojma visokorazvijenosti. Često se suvremenost veže uz pojam novoga, a danas smo svjesni da “novost najkraće traje” pa je i suvremena umjetnost omalovažena tom krilaticom. Ne mislim da prolazno ne vrijedi, a trajno vrijedi. Vjerujem da prolazno vrijedi, a trajno ne vrijedi.