TA KIŠA, TO

Komad po komad kiša nebo skida

na zemlju i što sada s njim? već dugo 

nosimo ga u očima, a nije

ništa nam bolje, nismo boljeg vida, 

nemamo bolju sliku na ekranu

smještenom iza čela što ta drska

kiša ga kvasi, to nas netko prska

za vrat, raskoračena neka dama, 

Marylin neka, dok joj suknju diže

kroz rešetku naš hropac, ništa drugo

ne pada nego kiša koja sama

nad sobom lije suze; kad se žaba

pojavi, prije nego što princeza

postane (one sve su, zna se, grdne), 

objaši je na rubu bajke, prije

nego te Basho pretekne, to gmiže

iz tebe čovjek-puž i to te zeza

u hodu, to se vidi tek po tragu

sluzavom koji svijetli kad se stvrdne, 

kao i nebo, što ga čak ni psovka

ne može probit, shvaćaš, to ti slovka

ta kiša, bježi zato kući, bježi, 

tu najljepše je, posebno kad sniježi

a žena kao vrela je friteza, 

i tad sve po|e k bogu kao k vragu, 

u samo jednom, kišovitom danu.