...Živeći u gradu toliko preblizu jedni drugima, prečesto se osjećamo izigrani - bez obzira je li nas izigrao prvi susjed postupajući različito od međususjedskog dogovora ili neki veliki „igrač“ (privatni ili javni, svejedno) kojeg naš sitni, osobni interes i/ili pravo uopće ne zanima. Ako se pogleda oko sebe (ili radije u sebe), može se zaključiti da je svijest o nuždi harmoničnog suživota svakim danom u opadanju, kao da teži izumrijeti, dok je proces osvješćivanja nužde da se ponajprije gleda vlastite interese (kad već nikog drugog oni ne interesiraju) u stalnom porastu. Možda bi priželjkivana pomirba suprotstavljenih strana bila lakše ostvariva kad bi sve strane uvidjele da je neizbježna, tj. da nema alternative. A možda je potrebno da sukob dođe do razine kad cjelokupni sustav postaje upitan, pa se konačno shvati da stihovi Dobriše Cesarića o međuovisnosti kapi i slapa nisu sentimentalna besmislica. Svi smo, bez obzira na trenutačnu moć, neraskidivo povezani u lanac uzimanja i davanja, pa jedino kompromisom pojedinačnih interesa možemo uspješno (pre)živjeti - jer baš nitko nije istinski neovisan od drugih.