Svrha i krajnji cilj prakse jest funkcionalan, ekonomičan i suvremeno oblikovan arhitektonski objekt. Tu svevremenu konstataciju u kojoj će svoju ulogu prepoznati nebrojene generacije arhitekata, kao naslov svojeg opisa dvanaesterokatnih stambenih tornjeva u novozagrebačkom naselju Trnsko, ispisao je 1965. godine Slavko Jelinek, jedan od protagonista  najburnijeg vremena poslijeratne izgradnje. Poznat po kovanici arhitektura minimalnih kompromisa znao je, naime, u svojim tekstovima jasno upozoriti na nezavidnu poziciju arhitekata ukliještenih između želja investitora, mogućnosti izvođača i planova urbanista usred razdoblja kronično nerješivog problema stanogradnje.

Gotovo posve zaboravljen iz svojega stana u Veslačkoj ulici, u trolistu nebodera čijim je projektom zaslužio Borbinu nagradu, tada najprestižnije arhitektonsko priznanje, Slavko Jelinek dnevno je pazio na vertikale svojih solitera u Trnskom, Zapruđu, Sopotu i na Trešnjevci te kontrolirao nijanse zelenih stakala na svojoj Zagrepčanki. Zajedno sa svojim suradnicima u birou AGI-46, u kojem je kao direktor ili glavni projektant vodio izradu na desecima stambenih tornjeva i blokova ili nadgledao realizacije tisuća stanova, Jelinek je inaugurirao suvremenu organizaciju, metodologiju i tehnologiju projektiranja i poslovanja, ali i razne tehnološke inovacije. U neboderima u Trnskom uveli su tako tanje armirano-betonsko nosivo ziđe jednake stabilnosti s ciljem što manjeg zauzimanja već mizerne tlocrtne površine te veće dimenzije monolitnih križno-armiranih stropnih betonskih ploča prvi put primijenjenih u stambenoj izgradnji. Dvadeset i dva kata nebodera u Ozaljskoj ulici izvedena su pak tehnikom klizne oplate, gotovo revolucionarnim postupkom koji je do tada bio rabljen samo za jednostavnu i brzu izgradnju zatvorenih volumena bez otvora (potpuno neprimjereno stambenim građevinama).

Slavko Jelinek je tijekom svog čitavog napornog radnog vijeka, doista danonoćnog robovanja rješavanju stambenog pitanja, pokušavao naći idealnu tipologiju stanovanja kojom bi izveo nemoguću misiju: pomirio zahtjeve investitora i krajnjih korisnika stana. Njegov nagrađeni tip Jelinek s kojim je pobijedio na natječaju za tipska rješenja stambenih zgrada 1965. nikada nije u potpunosti realiziran. Česte promjene tržišnih uvjeta, zahtjevi za naknadnim izmjenama tlocrtnih rješenja, prenamjenama i pregradnjama, bile su konstantna prijetnja Jelinekovim naporima da, unatoč ekonomskoj računici i težnjama za što jeftinijim stanom, oblikuje što ugodniji i humaniji životni prostor radničke klase koja se tada u golemim brojevima prelijevala u grad. Upravo bi taj trud i napore trebali imati na umu dok prolazimo kroz naselja poslijeratne izgradnje gledajući bezimenu stambenu arhitekturu prije nego je olako i bezobzirno okarakteriziramo raznim neprimjerenim etiketama.  

Renata Margaretić Urlić

---

Iz prethodnih brojeva Orisa:
Branko Raos, Slavko Jelinek: Stambena zgrada, Zorkovačka ulica, Zagreb, 1961.